Twenty One Pilots na Szigetu dokazali da su jedan od najvažnijih bendova današnjice
Američki dvojac Twenty One Pilots na Szigetu je pokazao zašto su jedan od najvažnijih aktivnih bendova, a hrvatska publika zbog njih putuje preko granice.
Američki dvojac Twenty One Pilots na Szigetu je pokazao zašto su jedan od najvažnijih aktivnih bendova, a hrvatska publika zbog njih putuje preko granice.
Nastup američkog glazbenog dvojca Twenty One Pilots na Szigetu potvrdio je da se ne radi tek o fanovskoj opsesiji, već o jednom od najvažnijih aktivnih bendova današnjice. Drugo festivalsko veče u Budimpešti bilo je gotovo u potpunosti podređeno njihovom koncertu, a posjetitelji su došli ciljano, zbog jednog izvođača.
Prije njih na pozornicu je izašao škotski rock-sastav Biffy Clyro, koji je imao nezahvalan zadatak svirati pred publikom koja je većinski stigla zbog headlinera. Njihova izvedba bila je sasvim solidna, povremeno i vrlo dobra, s tradicionalnijim i pomalo garažnim rock zvukom. Taj bi se zvuk bez problema uklopio i na INmusic, pa je zapravo iznenađujuće što ih ove godine nije bilo na Jarunu.
Tek pred kraj nastupa stvari su se pokrenule. "Mountains", jedan od njihovih najprepoznatljivijih singlova, konačno je zahvatio širi dio livade, a u završnih petnaestak minuta bend je napokon dobio publiku koja više ne sluša iz pristojnosti. "Bubbles" je pritom najbolje prošao.
Twenty One Pilots čine Tyler Joseph, glavna kreativna snaga, vokalist, multiinstrumentalist i čovjek koji po potrebi u istoj pjesmi repa, pjeva, vrišti, svira bas, klavir ili ukulele, te Josh Dun, bubnjar i motor koncertne mašine. U sedamnaest godina postojanja izgradili su katalog koji je žanrovski gotovo nemoguće uredno razvrstati. U njemu se miješaju rock, pop, hip-hop, elektronika, reggae ritmovi, emo napetost, gospel i kršćanski motivi.
Za fanove je to mnogo više od niza zaraznih pjesama. Bend već godinama kroz albume, spotove, scenografiju, boje, simbole i detalje provlači složenu priču o sukobu pojedinca i sustava kontrole. Radnja započinje albumom Blurryface, zatim se razvija u fiktivni svijet Trencha i grada Deme, koji je zanimljivo prikazan u predratnom Harkivu, kao zatvoren, siv i autoritaran prostor kojim vlada devet biskupa.
Njihov koncert je produkcijski spektakl s vatrometom, plamenovima u pozadini pozornice, velikim količinama konfeta, ulascima u publiku i bubnjanjem na glavama fanova. Kako su na pozornici samo njih dvojica, veći dio izvedbe ovisi o unaprijed pripremljenim trakama i live aranžmanima koje Josh Dun upravlja pomoću efekt-pedala.
Za vrijeme "Drum Showa" Dun se popeo na servisni toranj, gdje su mu bili postavljeni bubnjevi, i nekoliko pjesama odsvirao na visini od više od deset metara. U međuvremenu, Joseph je prolazio uz rubove publike, silazio prema obožavateljima i grlio ih. Na samom kraju, tijekom "Trees", obojica su se spustili među fanove i popeli na male platforme s bubnjevima koje je držala publika.
Da bi ih se približilo starijoj publici, dovoljno je uzeti "Tear in My Heart". Na prvi pogled, ovo je jedna od njihovih najjednostavnijih ljubavnih pjesama, gotovo radosna u usporedbi s mračnijim dijelovima njihove glazbe. No, usred romantične vožnje autom, Joseph se iznenada počne srditi na vlastitu vladu jer ne koristi njegov porez za popravak rupa na cesti.
U originalu pjeva: "not using my taxes to fill holes with more cement". Drugim riječima, vlada ne koristi njegov porez da bi cementom popunila rupe. Na Szigetu su taj dio poreznog nezadovoljstva zajedno pjevali i odrasli koji plaćaju porez i djeca koja će tek ući u isti porezni sustav.
Ostaje nepoznato zašto ovaj duo nitko do sada nije doveo u Hrvatsku. Radi se o sastavu koji ispunjava velike dvorane, nastupa u prostorima slične akustike i produkcije kao što je zagrebačka dvorana, poput bečke Stadthalle, i ima obožavatelje među djecom, tinejdžerima i mladima. Pritom mislim stvarno mladima, ne na onu rastezljivu hrvatsku političku kategoriju u kojoj su "mladi" svi do 40 jer strankama nedostaje trupa.
Da takva publika postoji i kod nas, bilo je vidljivo i bez tržišnih istraživanja. Među publikom, dok se probijao prema prvim redovima, autor teksta je na hrvatskom pozdravio Talijan iz Barija i pohvalio dres Davora Šukera. Kasnije je izjavio da je u vezi s Hercegovkom iz Zagreba, što mu omogućava poznavanje jezika.
Na izlasku je sreo i društvo mladih djevojaka koje su iz Hrvatske došle isključivo na koncert Twenty One Pilotsa. "Ako postoje djeca i mladi koji zbog benda sjedaju u autobuse, prelaze granicu i stoje satima na prašnjavoj festivalskoj livadi u Budimpešti, onda možda nije problem u tome da publike nema. Problem je u tome da joj se prerijetko daje ono što želi čuti", stoji u tekstu.
Da prenesemo poruku Harija Rončevića: čak i ako su getani, oni su djeca. Pružite im kulturu, organizirajte koncerte i omogućite im da svoje bendove vide bliže nego u Budimpešti.
