Udruženje žrtava genocida: Krajina se sama obranila
Povodom godišnjice Oluje iz Udruženja poručuju da je odnos Bihaća i Hrvatske bio dvosmjeran te da se ne smije brisati doprinos Petog korpusa Armije RBiH.
Povodom godišnjice Oluje iz Udruženja poručuju da je odnos Bihaća i Hrvatske bio dvosmjeran te da se ne smije brisati doprinos Petog korpusa Armije RBiH.
Udruženje žrtava i svjedoka genocida reagiralo je 5. 2026. na obilježavanje godišnjice operacije Oluja, ustvrdivši kako se iz Hrvatske svake godine plasira slika te akcije kao poteza kojim je "Hrvatska vojska spasila Bihać". U tekstu pod naslovom "Geografija duga, a selektivno pamćenje kratko: Ko je koga spasio na kapiji Krajine?" istaknuto je da je veza Bihaćkog okruga i Hrvatske u razdoblju od 1991. do 1995. funkcionirala na obostranoj koristi i zajedničkoj želji za preživljavanjem, a ne na jednosmjernom spašavanju.
Kako navode iz Udruženja, kronologija ne kreće 4. 1995., nego puno prije, dok su JNA i odmetnute srpske postrojbe udarale po hrvatskom teritoriju. U tom je razdoblju Bihaćki okrug, prema njihovim tvrdnjama, otvorio vrata za desetine tisuća civila iz Slunja, Rakovice i Plitvica, kojima je osiguran krov nad glavom, prehrana i liječnička skrb u Bihaću, Cazinu i Velikoj Kladuši.
Osim civilnog stanovništva, preko tog su područja prihvaćeni, zbrinuti i izvučeni iz okruženja i pripadnici Hrvatske vojske te MUP-a Hrvatske. Udruženje procjenjuje da bi Hrvatska bila izložena još žešćem vojnom udaru da Bosna i Hercegovina u tom trenutku nije odbacila mogućnost ostanka u "krnjoj Jugoslaviji".
U priopćenju se naglašava da Bihać nije preživio isključivo zbog vanjske intervencije, već u prvom redu zahvaljujući angažmanu Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. "Bihać nije pao tokom tri godine nadljudskih pritisaka jer ga je branio i odbranio Peti korpus Armije RBiH pod komandom generala Atifa Dudakovića, zajedno sa lokalnim HVO-om", stoji u dokumentu.
Kako su pojasnili, u 1995. snage Petog korpusa istodobno su krenule u protuofenzivu, zarobile znatne protivničke snage i probijale se prema granici s Hrvatskom. Stoga deblokada Bihaća, po njihovu sudu, nije bila "spašavanje bespomoćnih", već usklađena akcija dvaju partnera.
Iz Udruženja ističu da oslobađanje Bihaća za Hrvatsku nije predstavljalo čisti altruizam, nego i vitalni strateški cilj. Eventualni slom Bihaća, objašnjavaju, spojio bi Vojsku Republike Srpske i Vojsku Republike Srpske Krajine na širokom potezu, stvorivši tako za Hrvatsku dugačku i gotovo neobranjivu crtu bojišnice.
"Opstanak Bihaća bio je klin koji je držao srpske snage razdvojenim i koji je omogućio da 'Oluja' traje svega nekoliko dana, umjesto nekoliko mjeseci ili godina", navodi se u saopćenju.
Udruženje u završnici poručuje da ne negira hrvatsku ulogu u deblokadi, ali istodobno ne pristaje na brisanje zasluga Petog korpusa i potpore koju je Krajina isporučivala Hrvatskoj još od 1991. godine.
"Mi vaše učešće u deblokadi poštujemo i ne poričemo. Ali ne dozvoljavamo da se brisanjem Petog korpusa i prešućivanjem 1991. godine naša trogodišnja krv i ponos pretvaraju u tuđi politički kusur", objavilo je Udruženje žrtava i svjedoka genocida.
Za kraj su konstatirali da se Krajina obranila vlastitim snagama, a Hrvatska je u njoj imala partnera bez kojeg, po njihovoj procjeni, ni sadašnja hrvatska sloboda ne bi bila dostižna.
