Udruženje žrtava genocida: Krajina se sama obranila
Povodom godišnjice Oluje iz Udruženja poručuju da je odnos Bihaća i Hrvatske bio dvosmjeran te da se ne smije brisati doprinos Petog korpusa Armije RBiH.
Povodom godišnjice Oluje iz Udruženja poručuju da je odnos Bihaća i Hrvatske bio dvosmjeran te da se ne smije brisati doprinos Petog korpusa Armije RBiH.
Udruženje žrtava i svjedoka genocida reagiralo je 5. kolovoza 2026. na obilježavanje godišnjice operacije Oluja, ustvrdivši kako se iz Hrvatske svake godine plasira slika te akcije kao poteza kojim je "Hrvatska vojska spasila Bihać". U tekstu pod naslovom "Geografija duga, a selektivno pamćenje kratko: Ko je koga spasio na kapiji Krajine?" istaknuto je da je veza Bihaćkog okruga i Hrvatske u razdoblju od 1991. do 1995. funkcionirala na obostranoj koristi i zajedničkoj želji za preživljavanjem, a ne na jednosmjernom spašavanju.
Kako navode iz Udruženja, kronologija ne kreće 4. kolovoza 1995., nego puno prije, dok su JNA i odmetnute srpske postrojbe udarale po hrvatskom teritoriju. U tom je razdoblju Bihaćki okrug, prema njihovim tvrdnjama, otvorio vrata za desetine tisuća civila iz Slunja, Rakovice i Plitvica, kojima je osiguran krov nad glavom, prehrana i liječnička skrb u Bihaću, Cazinu i Velikoj Kladuši.
Osim civilnog stanovništva, preko tog su područja prihvaćeni, zbrinuti i izvučeni iz okruženja i pripadnici Hrvatske vojske te MUP-a Hrvatske. Udruženje procjenjuje da bi Hrvatska bila izložena još žešćem vojnom udaru da Bosna i Hercegovina u tom trenutku nije odbacila mogućnost ostanka u "krnjoj Jugoslaviji".
U priopćenju se naglašava da Bihać nije preživio isključivo zbog vanjske intervencije, već u prvom redu zahvaljujući angažmanu Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. "Bihać nije pao tokom tri godine nadljudskih pritisaka jer ga je branio i odbranio Peti korpus Armije RBiH pod komandom generala Atifa Dudakovića, zajedno sa lokalnim HVO-om", stoji u dokumentu.
Kako su pojasnili, u kolovozu 1995. snage Petog korpusa istodobno su krenule u protuofenzivu, zarobile znatne protivničke snage i probijale se prema granici s Hrvatskom. Stoga deblokada Bihaća, po njihovu sudu, nije bila "spašavanje bespomoćnih", već usklađena akcija dvaju partnera.
Iz Udruženja ističu da oslobađanje Bihaća za Hrvatsku nije predstavljalo čisti altruizam, nego i vitalni strateški cilj. Eventualni slom Bihaća, objašnjavaju, spojio bi Vojsku Republike Srpske i Vojsku Republike Srpske Krajine na širokom potezu, stvorivši tako za Hrvatsku dugačku i gotovo neobranjivu crtu bojišnice.
"Opstanak Bihaća bio je klin koji je držao srpske snage razdvojenim i koji je omogućio da 'Oluja' traje svega nekoliko dana, umjesto nekoliko mjeseci ili godina", navodi se u saopćenju.
Udruženje u završnici poručuje da ne negira hrvatsku ulogu u deblokadi, ali istodobno ne pristaje na brisanje zasluga Petog korpusa i potpore koju je Krajina isporučivala Hrvatskoj još od 1991. godine.
"Mi vaše učešće u deblokadi poštujemo i ne poričemo. Ali ne dozvoljavamo da se brisanjem Petog korpusa i prešućivanjem 1991. godine naša trogodišnja krv i ponos pretvaraju u tuđi politički kusur", objavilo je Udruženje žrtava i svjedoka genocida.
Za kraj su konstatirali da se Krajina obranila vlastitim snagama, a Hrvatska je u njoj imala partnera bez kojeg, po njihovoj procjeni, ni sadašnja hrvatska sloboda ne bi bila dostižna.
