Vedrana Rudan o djeci: 'Oni su stranci koji mi idu na živce'
Njezine kolumne, nastale tijekom borbe s rakom, ponovno su u fokusu nakon što je preminula 18. kolovoza 2026. U njima je bez uljepšavanja pisala o udaljavanju od sina, kćeri i unuka.
Njezine kolumne, nastale tijekom borbe s rakom, ponovno su u fokusu nakon što je preminula 18. kolovoza 2026. U njima je bez uljepšavanja pisala o udaljavanju od sina, kćeri i unuka.
Hrvatska književnica i kolumnistkinja Vedrana Rudan preminula je 18. kolovoza 2026., a vijest je potvrđena na njezinom službenom profilu. Njezina smrt ponovno je otvorila kolumne koje je pisala tijekom liječenja od raka, a koje su izazvale veliku pozornost zbog brutalne iskrenosti o obiteljskim odnosima.
U jednoj od tih kolumni, koju prenosi Kurir.rs, Rudan je pisala o odnosu s djecom bez uobičajene majčinske sentimentalnosti. Umjesto toga, opisala je osjećaj dubokog udaljavanja i razočaranja.
"Meni su moja deca stranci, nepoznati ljudi koji mi idu na živce jednako onako kako i ja idem njima."
Prisjetila se vremena kada su bila mala i tražila njezin zagrljaj, opisujući to kao "emocionalni orgazam". No, s vremenom se ta slika potpuno promijenila.
"Kad su bila mala tražila su moj zagrljaj, slinom mi bojala lice, kikotom me zasmejavala. Njihove ručice, njihove nožice naborane poput onih francuskih guma, sve me to dovodilo do emocionalnog orgazma. Danas znam da su moja deca tada bila životinjice koje su morale biti ljupke da bi preživele."
Rudan je opisala i tipične obiteljske susrete koji su, prema njezinim riječima, postali prazni rituali. Sin, kći i unuk dolazili su na nedjeljni ručak, ali komunikacija je bila gotovo nemoguća.
"Koji zajeb. A onda... Vreme leti pa odjednom s druge strane stola vidiš strance koji su k tebi svratili na nedeljni ručak jer misle da moraju biti pristojni. Tvoj muž i ti pokušavate nakon ručka, dok se kava puši, započeti razgovor na bilo koju temu. Pa izgovarate rečenice."
Dodala je kako ti ljudi ne govore, nego šalju poruke onima koji su im bitni, te da će nakon kave "izaći iz mog života s cerekom na ustima i ledom u očima".
U kolumni je otvoreno pisala i o svojoj bolesti, navodeći da joj je rak promijenio pogled na odnose. Kako je rekla, najbliži ljudi sada su joj najmanje potrebni, a jedino muža i dalje voli jer se on nije promijenio.
"Otkako imam rak tako mi malo ljudi treba, oni najbliži najmanje. Volim samo muža. On se nije promenio. Žalim što sam rodila, mislila sam da ću roditi večnu ljubav. U nekim godinama nikome od nas pamet nije jača strana. Biologija nas je*e."
Posebno se osvrnula na mogućnost loših vijesti s pregleda, poručivši da ne želi lažnu utjehu.
"Meni treba neko čije oči nisu ledene, čije ruke nisu hladne čiji glas nije pun lažne žalosti. I zato, ako mi na ovom pregledu doktor kaže da vidi 'neke sene' ali da će biti sve u redu, reći ću mu da isključi tužnu trubu jer ja ni za čim ne žalim."
Kraj kolumne donosi i konkretan prizor: poziv unuka nakon tri mjeseca šutnje. Rudan je opisala kako nije podignula slušalicu.
"Telefon zvoni. Unuk. Zove nakon tri meseca. Kako si, nona? Ne dižem slušalicu. Ko te je*e, zlato nonino."
Njezine riječi, koje je Kurir.rs ponovno objavio nakon njezine smrti, izazvale su burne reakcije javnosti. Dok jedni u njima vide hrabrost i beskompromisnu iskrenost, drugi ih doživljavaju kao šokantno hladan obračun s najbližima.
