Nakon što je vozač autobusa na Olimpu kolabirao za volanom, dr. Jasmina Radojlović i Srđan Tošić upozoravaju na sistemske probleme: prekomjerno radno vrijeme, niske plaće i zanemareno zdravlje profesionalnih vozača.
Incident u kojem je vozač autobusa na Olimpu doživio kolaps za volanom, a potom i komu, otvorio je niz pitanja o uvjetima rada profesionalnih vozača. Vozač je na vrijeme zaustavio autobus, što je bilo ključno za sprječavanje tragedije, a njegov su život oko sat vremena pokušavali spasiti ljudi koji su se zatekli na licu mjesta. Iako je brza reakcija liječnice koja se zatekla među putnicima spriječila najgore, sugovornici emisije "Redakcija" na Kurir televiziji upozoravaju da ovakve situacije nisu izolirani slučajevi, već posljedica duboko ukorijenjenih problema u sustavu.
Dr. sci. med. Jasmina Radojlović, profesorica preventivne medicine i javnog zdravlja, istaknula je da je vozač imao iznimnu sreću što se u autobusu našla kolegica liječnica. "Prethodno moram da kažem da je ovaj pacijent, odnosno ovaj vozač, imao sreće jer se u autobusu našla koleginica doktorka koja je reagovala na vreme. Ali to ne sme da se dešava", upozorila je Radojlović.
Prema njenoj procjeni, kod vozača je postojala neliječena ili nekorigirana hipertenzija, a dodatni faktor rizika bile su ekstremno visoke temperature. "Temperature iznad 35 stepeni apsolutno nisu adekvatne za naše zdravlje i organizam. Naš organizam nije adaptiran na tako visoke temperature, čak ni kod zdravih osoba, a posebno kod onih koje imaju nelečenu ili neregulisanu hipertenziju", objasnila je profesorica. Dodala je kako ekstremna vrućina prvo pogađa srce i krvne sudove, ali i mozak, zbog čega je u kombinaciji s nereguliranim tlakom došlo do kolapsa.
Radojlović je naglasila i važnost pravovremene reakcije u hitnim stanjima: "Kada je urgentno stanje i čovek kolabira, prvo treba proveriti da li je među prisutnima zdravstveni radnik. Ukoliko osoba diše, treba joj dati vodu, podići noge ili je staviti na bok kako ne bi došlo do gušenja, a zatim što pre pozvati Hitnu pomoć." Upozorila je i da ljudi često zanemaruju simptome koje im organizam šalje, posebno tijekom velikih vrućina. "Organizam moramo da pratimo i da obraćamo pažnju na simptome koje nam šalje. To je posebno važno kod hroničnih pacijenata, koji moraju redovno da uzimaju propisanu terapiju i da prate svoje zdravstveno stanje. Terapija se ne menja na svoju ruku, već isključivo u dogovoru sa lekarom", navela je profesorica.
Srđan Tošić, v. d. predsjednika Udruženja vozača kamiona "381", ukazao je na ključni problem: vozači ne provode na poslu samo vrijeme za volanom. "Umor je jedan od najbitnijih faktora u upravljanju vozilom. Zakon kaže 9 ili 10 časova upravljanja, ali vi imate tu i mnoge druge aktivnosti. Jedna od osnovnih stvari jeste da vozači imaju jedno od najdužih radnih vremena. Tako da je radno vreme jednog vozača kamiona ili autobusa efektivno 14, 15 sati", rekao je Tošić.
Dodatni pritisak stvaraju višesatna čekanja na granicama. "Zamislite sada čekanje jednog vozača na granici koje traje 6, 7 časova, i vi imate njegovo odredište, njegov termin kada treba da dođe da doveze te putnike. Kakav je pritisak onda na tom vozaču? On mora voziti i pored toga što je umoran", upozorio je Tošić. Istaknuo je i da prevoznici često štede na relacijama gdje bi se trebala izmjenjivati dva ili tri vozača. Također je naglasio da je u našem mentalitetu još uvijek tabu otvoreno govoriti o bolesti ili problemima, te da bi liječnički pregledi za profesionalne vozače trebali biti češći i temeljitiji, jer "nije dovoljno samo imati papir".
Govoreći o tahografima, Tošić je objasnio da ni najsuvremeniji uređaji ne mogu izmjeriti količinu umora. "Ne postoji merni instrument koji može da izmeri količinu umora. Što se tiče tahografa, postoje veoma savremeni uređaji, uključujući smart tahografe druge generacije, kojima je opremljena većina autobusa i kamiona. Oni mogu da se očitavaju i daljinski kontrolišu, ali manipulacije i dalje postoje", rekao je.
Tošić je otkrio i zabrinjavajuće podatke o primanjima profesionalnih vozača. "Javna je tajna da 90 odsto vozača radi za minimalnu zaradu. Mnogima se ne plaćaju ni godišnji odmori i sve ono što im po zakonu pripada, već se zarada vezuje za procenat, broj prevezenih putnika ili broj tura", rekao je. Zbog toga vozači često zanemaruju zdravstvene probleme, jer na bolovanju dobivaju samo 80 posto minimalca.
"Šta se dešava kada vozač ode na bolovanje i dobije 80 odsto minimalca? Da li se od toga može živeti? Ljudi zbog toga često zanemare zdravstvene probleme i krenu na put", dodao je Tošić. On je naglasio da rješenje nije samo u inspekcijskom nadzoru, već da cijeli sustav mora biti uključen. "Nađite mi nekoga ko ima 15 sati radno vreme u bilo kom poslu", poručio je.
Tošić, koji je u ovoj profesiji više od 20 godina, svjedoči o dramatičnom padu interesa mladih. "Kada sam pre 20 godina počinjao da radim ovaj posao, postojalo je interesovanje mladih. Od deset ljudi koji bi počeli da rade, pet bi ostalo i opstalo, pa bi vremenom postali dobri profesionalci", prisjetio se. Danas je, kaže, situacija potpuno drugačija: "Sada od deset aktivnih vozača njih osam već razmišlja o prekvalifikaciji i promeni posla."
Kao loše rješenje vidi se produžavanje starosne granice za vozače. "Moramo da se pitamo da li su ljudi sa 70 i više godina psihofizički sposobni da rade tim tempom. Razumem da neko može da vozi lakšu turu od tri ili četiri sata, ali da neko sa 70 i više godina sam krene za Grčku autobusom punim putnika, ja se ne bih složio", zaključio je Tošić.
V. d. predsjednika Udruženja vozača kamiona "381" smatra da se problem sigurnosti putnika ne može svesti samo na odgovornost vozača. "Prvo moramo da zainteresujemo mlade za ovaj posao, a kako ćemo ih zainteresovati? Tako što ćemo prestati da stvaramo sliku da je, kada se nešto dogodi, vozač uvek kriv", poručio je.
