Zavirite u obnovljenu palaču Prister
Nakon teških oštećenja u potresu, jedna od najljepših donjogradskih palača uskoro ponovno otvara vrata. Vodimo vas kroz njezinu bogatu povijest, od trgovaca stokom do sjedišta HAZU-a.
Nakon teških oštećenja u potresu, jedna od najljepših donjogradskih palača uskoro ponovno otvara vrata. Vodimo vas kroz njezinu bogatu povijest, od trgovaca stokom do sjedišta HAZU-a.
"Jedna skela manje!" - ovako je prije tri tjedna na Facebook grupi Zakaj volim Zagreb proslavljena obnova palače Prister na Strossmayerovu trgu 2. Riječ je o jednoj od najraskošnijih donjogradskih palača, koju je prije 133 godine, točnije 1893. godine, sagradila bogata zagrebačka židovska obitelj. Nakon teških oštećenja u potresu, ova zgrada u vlasništvu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) ulazi u samu završnicu obnove, kao jedna od osam zgrada Akademije koje su obuhvaćene radovima.
Danas je palača sjedište Arhiva HAZU-a, Zavoda za povijesne i društvene znanosti te Odsjeka za ekonomska istraživanja. No, njezina je povijest mnogo slojevitija i seže do kraja 19. stoljeća, kada su njome gospodarili moćni trgovci i dobrotvori.
Priču o palači ispričala je povjesničarka umjetnosti dr. sc. Katarina Horvat-Levaj, autorica konzervatorskog elaborata. Začetnici zagrebačkog ogranka obitelji Prister, porijeklom iz Furlanije, bili su braća Emanuel i Girolamo. Emanuel se u Zagrebu trajno nastanio 1848. godine i obogatio trgujući stokom koja je nekoć pasla čak i na prostoru današnjeg Zrinjevca. Bio je jedan od osnivača zagrebačke tvornice kože, dioničar Plinare i Paromlina, a kao gradski zastupnik zalagao se za izgradnju vodovoda.
Njegov sin Eduard, graditelj i vlasnik hotela K caru austrijanskom, nastavio je obiteljsku tradiciju darovavši gradu glazbeni paviljon na Zrinjevcu 1891. godine. Gradnju same palače pokrenuo je Guido Prister, trgovac drvom, u ime svojih maloljetnih sinova Lovre i Miroslava. Posao je povjerio istaknutim arhitektima Leu Hönigsbergu i Juliju Deutschu.
Katarina Horvat-Levaj ističe nevjerojatnu birokraciju koja je pratila gradnju. "Kada se Guido Prister preselio u novu palaču na Strossmayerovu trgu, ne znamo, no teško je ne komentirati ipak, čini se, pretjerane zahtjeve Gradskog poglavarstva i nevjerojatnu birokraciju koja ih je pratila", navodi. Čak i 1911. godine, Lovro i Miroslav Prister morali su, na temelju gruntovnog izvatka od 30. lipnja, moliti Gradsko poglavarstvo za izdavanje uredovne svjedodžbe za palaču i konjušnicu.
Unatoč administrativnim zavrzlamama, nastala je građevina koja "odudara od zagrebačkog standarda toga vremena". Horvat-Levaj objašnjava da su tadašnji standard činile višekatnice raskošnih uličnih pročelja, ali skromnih dvorišnih začelja. Palača Prister bila je drugačija. Njome dominira raskošno stubište i reprezentativne dvorane na prvom katu, a glavno pročelje krasi udvostručeni portal, balkon i atika koja je nekoć nosila šest skulptura, danas izgubljenih.
Cijeli raspored prostorija odražavao je strogu podjelu između vlasnika i posluge. Prizemlje je funkcioniralo kao servisni dio zgrade, s portirnicom, sobama za poslugu, kuhinjom i spremištem. U mezaninu su boravile kuharica i sobarica. Vlasnici su, s druge strane, živjeli na katu, u prostranim, svijetlim i bogato opremljenim prostorijama.
Srce društvenog života činile su tri pročelne dvorane na prvom katu, svaka s vlastitim ugođajem. Južna dvorana, uređena u toplim smeđim tonovima, služila je kao Herrenzimmer, soba za gospodu, s drvenom zidnom oplatom i raskošnim kaminom. Srednja dvorana, s balkonom prema trgu, bila je uređena u svijetlim, zelenkastim tonovima, dok je sjeverna dvorana znatno izmijenjena u prvoj polovici 20. stoljeća. Zajednički detalj svih triju dvorana su drveni parketi složeni u geometrijske motive.
Nakon obitelji Prister, palača je često mijenjala vlasnike i namjene. Dvadesetih godina 20. stoljeća u dokumentima se pojavljuje Vinko Majdić, a već 1924. kupuje je osječki trgovac drvom Teodor Schillinger. On provodi opsežne adaptacije, uvodi centralno grijanje i preoblikuje sjevernu dvoranu u art déco stilu. Radovi su, otkriva Horvat-Levaj, izazvali i sukob sa susjedom, odvjetnikom koji je prijavio radove izvedene "kriomice i bez dozvole".
Tridesetih godina palača dolazi u ruke Hrvatskog automobilskog kluba, a u doba NDH u njoj je najprije smješteno Talijansko poslanstvo, a potom ustaške postrojbe. Nakon Drugog svjetskog rata zgrada prelazi u vlasništvo Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, koja u nju smješta Historijski institut. Nove adaptacije uslijedile su 1963. godine, uključujući preuređenje potkrovlja u urede.
Arhitekti Hönigsberg i Deutsch, koji su djelovali zajedno od 1889. do 1911. godine, preobrazili su zagrebačku historicističku arhitekturu. "Djelujući zajedno u arhitektonskom uredu, Hönigsberg i Deutsch, arhitekti i graditelji, kako su se potpisivali, preobrazili su zagrebačku historicističku arhitekturu upravo u doba najintenzivnije izgradnje grada", ističe Horvat-Levaj.
Najveći nepovratni gubitak dogodio se 1931./1932. godine, kada je srušena gospodarska zgrada s konjušnicom, a na njezinu mjestu podignuta stambena višekatnica. Ipak, povjesničarka umjetnosti smatra da se nestanak skulptura s atike, za razliku od srušene zgrade, može nadoknaditi. Unatoč svim promjenama, palača je do danas velikim dijelom sačuvala izvornu vanjštinu i opremu interijera, a njezinom skorom obnovom Zagreb dobiva natrag jedan od svojih najdragocjenijih arhitektonskih bisera.
