Tržište javne nabave u Hrvatskoj prelazi 14,3 milijarde eura godišnje, no komplicirana administracija koči manje tvrtke. Dva inženjera s FER-a osmislila su AI agentski sustav TOP koji nastoji izjednačiti uvjete.
Iako je hrvatsko tržište javne nabave deklarativno pristupačno svima, u realnosti ga obilježavaju visoke administrativne prepreke koje favoriziraju velike igrače. Radi se o sektoru koji godišnje generira više od 14,3 milijarde eura, odnosno prelazi 20 posto domaćeg BDP-a. Premda mala i srednja poduzeća po brojnosti osvoje 61 posto ugovora, vrijednosno im pripadne manje od pola ukupnog kolača. Istovremeno se u sustavu gomilaju tisuće odbijenih ponuda, najčešće zbog formalnih propusta, a ne zbog manjka stručnosti.
Rješenje za ovaj problem pokušava ponuditi TOP, skraćeno od Tender Operating Platform, hrvatski AI agentski sustav iza kojeg stoje mladi inženjeri s Fakulteta elektrotehnike i računarstva, Jakov Sikirić i Sven Barac. "Kad sam vidio koliko tvrtki propušta natječaje ne zato što nisu kvalificirane, nego zato što nisu ni znale da natječaj postoji. Situacija je takva da se na jako veliki postotak natječaja prijavljuje jako malo ponuditelja, a vrlo često i samo jedan", izjavio je Sikirić za Financije.hr.
Iako su propisi isti za sve, stvarna mogućnost sudjelovanja drastično se razlikuje. Dok korporacije raspolažu odjelima posvećenima isključivo natječajima, u manjim firmama taj teret obično pada na pojedinca koji ga obavlja usporedo sa svojim primarnim zaduženjima. "Važno je prvo definirati što znači da je javna nabava teško dostupna. Formalno, javna nabava dostupna je svima koji ispunjavaju uvjete. Međutim, u praksi postoji jedan veliki 'ali'", naglašava Barac.
Ključna prepreka leži upravo u operativnim kapacitetima. Netko mora kontinuirano skenirati objave, proučavati opširnu dokumentaciju, verificirati tražene uvjete, skupljati reference i paziti na brojne rokove. Barac pojašnjava da se kod malih poduzetnika cijeli taj proces nerijetko svodi na jednu osobu koja se uz redovan posao bori s birokracijom, obiljem informacija i nedostatkom digitalnih pomagala koja bi joj istinski olakšala posao.
Statistika koja pokazuje da manje tvrtke uzimaju mnogo ugovora, ali malog iznosa, ne svjedoči o njihovoj nekonkurentnosti. Ona ukazuje na poteškoće pri ulasku u zahtjevnije procedure. Barac objašnjava da se veća vrijednost tržišta gomila u složenijim nabavama koje iziskuju više referenci, financijsku stabilnost, jamstva, pravne savjetnike, iskustvo i veće operativne resurse. Sikirić dodaje da tvrtka s izvrsnim proizvodom i referencama može biti eliminirana i prije ocjenjivanja kvalitete ako previdi izmjenu u dokumentaciji, priloži krivi dokaz, zakasni s jamstvom ili ne uskladi ponudu s propisanim kriterijima.
Ambicija TOP-a nije biti tek još jedan pretraživač natječaja. Platforma je osmišljena da provede tvrtku kroz sve faze: od identifikacije prilike do analize zahtjeva, kreiranja kontrolnih lista, praćenja rokova, organizacije tima i procjene spremnosti za prijavu. Sikirić ističe razliku između alata koji samo dostavlja informacije i onog koji mijenja način rada. Kada sustav automatski obavijesti o natječaju, upiše rok u kalendar i omogući da priprema dokumentacije krene tjednima ranije, on prestaje biti povremena pomoć i postaje oslonac u poslovanju.
Posebno je značajna funkcija institucionalne memorije. Platforma čuva povijest prijava, certifikate, reference i životopise. Sikirić to smatra možda i najvažnijom karakteristikom za male poduzetnike. Dok velike tvrtke imaju specijalizirane timove koji dijele znanje, kod malih odlazak jedne upućene osobe znači trajan gubitak tog znanja. Sustav koji pamti sve prethodne aktivnosti postaje neovisan o pojedincu.
U domeni javne nabave, gdje i najmanja greška može značiti gubitak posla, odgovornost ne može preuzeti algoritam. Zato je TOP dizajniran s principom "human-in-the-loop". Sikirić naglašava da to nije kompromis, već svjesna odluka. Umjetna inteligencija organizira, upozorava i predlaže, ali svaka bitna odluka ostaje u rukama korisnika. Pravne i financijske posljedice ne mogu se prebaciti na softver, ali sav teret koji prethodi odluci može.
Jedna od ključnih prednosti AI-ja je njegova neumornost. Sikirić objašnjava da je stroju svejedno analizira li prvi ili pedeseti dokument, koncentracija mu ne pada niti preskače stavke u žurbi. Štoviše, ako ga korisnik i 15 puta upita za obrazloženje zaključka, svaki će put pokazati iz kojih je podataka on proizašao. Iako je rasprava o sklonosti greškama legitimna, Sikirić smatra da je pravo pitanje ima li tvrtka kapacitet da svaki put posveti punu pažnju svakom dokumentu, a odgovor je najčešće negativan.
Barac na javnu nabavu gleda kao na kompleksan podatkovni problem koji obuhvaća pretraživanje, obradu prirodnog jezika, ekstrakciju informacija, klasifikaciju uvjeta, procjenu rizika i analizu povijesnih podataka. Upravo zato TOP nije zamišljen kao običan chatbot, već kao agentski sustav. Dok generički alat može odgovoriti na pitanje o dokumentu, TOP nastoji shvatiti što taj dokument znači za određenu tvrtku u konkretnom natječaju i trenutku procesa. To je, kako Barac opisuje, pomak od softvera koji prikazuje informacije prema softveru koji pomaže u vođenju posla.
Važna funkcija sustava je i pomoć tvrtkama da na vrijeme odustanu od natječaja koji nisu za njih. Sikirić napominje da poduzeća ne troše vrijeme samo na prijave koje pošalju, već i na one za koje nakon višesatne ili višednevne analize shvate da nemaju smisla. Ako sustav poznaje reference i kapacitete tvrtke, može znatno ranije ukazati na nesrazmjer sa zahtjevima.
Dodatno, platforma nudi uvid u tržišnu analitiku. Moguće je vidjeti tko dominira kod pojedinog naručitelja, po kojim cijenama se sklapaju ugovori, tko se redovito javlja kao konkurencija i gdje se ponavljaju isti igrači. Sikirić ističe da nije svejedno prijavljuje li se tvrtka na natječaj naručitelja koji stalno surađuje s istim dobavljačem ili na postupak s čestom izmjenom ponuditelja. Analitika tako pomaže odgovoriti na pitanja koja su prije ovisila o iskustvu pojedinca: postoji li realna šansa, tko je glavni rival, kakve su cijene prolazile i koliko je naručitelj otvoren za nove ponude. Kako Sikirić zaključuje, podatak koji postoji, ali ga nitko nema vremena pronaći, povezati i protumačiti, u praksi nije svima jednako koristan.
Postavlja se pitanje može li AI zaista otvoriti tržište ili će samo povećati prednost velikih. Barac priznaje da je to realna opasnost. Ako nove alate koriste isključivo oni koji već imaju sređene podatke i razrađene procese, tehnologija postaje pojačalo postojećih prednosti, čineći velike tvrtke još bržima i informiranijima. No ako se AI usmjeri na pomoć tvrtkama da tek počnu strukturirati reference, razumijevati uvjete i prepoznavati prilike, može smanjiti razliku. Barac naglašava da tehnologija sama po sebi nije ni pravedna ni nepravedna, već pojačava logiku prema kojoj je napravljena.
TOP je trenutno u fazi ranog pristupa i dostupan je bez naknade. Sikirić objašnjava da to nije marketinški trik, već potreba za povratnim informacijama koje su im dragocjenije od bilo kakvog internog razmišljanja. Održavaju brojne sastanke s korisnicima kako bi čuli što im stvarno treba u svakodnevnom poslovanju. Barac zaključuje da kupac ne plaća arhitekturu, model ili kod, već rješenje konkretnog problema. A problem je, kako sažima Sikirić, jasan: sustav javne nabave je kaotičan i zbunjujuć, a njihov je cilj učiniti ga transparentnijim i pristupačnijim za sve.
