Arsen Dedić: Od fijaska u Drnišu do vječne glazbene ostavštine
Na današnji dan 2015. otišao je kantautor, pjesnik i slikar čije pjesme i danas pjevaju generacije, a njegov rodni grad i dalje živi s njegovim stihovima.
Na današnji dan 2015. otišao je kantautor, pjesnik i slikar čije pjesme i danas pjevaju generacije, a njegov rodni grad i dalje živi s njegovim stihovima.
Na današnji dan, 17. kolovoza, navršava se 11 godina otkako je Hrvatska ostala bez Arsena Dedića. Šibenski kantautor, pjesnik, skladatelj i slikar preminuo je 2015. godine, a da je poživio, krajem srpnja ove godine napunio bi 88. No njegove pjesme ne blijede, naprotiv, u njegovom rodnom Šibeniku slušaju se više nego ikad.
Arsenov umjetnički put nije počeo sjajno. Njegov prvi koncert, održan 1953. godine u Drnišu, Slobodna Dalmacija je popratila naslovom "Fijasko u Drnišu". No od tog početka pa do kraja karijere putanja je išla samo uzlazno. Dvije godine nakon tog koncerta, 1957., preselio se u Zagreb i počeo graditi opus koji danas slovi kao jedan od najvrjednijih u hrvatskoj glazbi i poeziji.
Pjevačica Natali Dizdar i danas pjeva stihove koje joj je napisao Arsen: "Zamijenit ću te gorim, namjerno, namjerno, jer srce ti je trošno, bezmjerno..." Iste riječi, kao i mnoge druge, pjevali su i Ksenija Erker, Zdravko Čolić, Mladen Burnać i brojni drugi izvođači koji su imali privilegiju surađivati s njim.
Arsenovi stihovi stoje rame uz rame s lirikom njegovog najvećeg idola Tina Ujevića, ali i Dobriše Cesarića, Ivana Slamniga, Željka Sabola i Maka Dizdara. Sam Arsen isticao je koliko mu je značio Ujević, kojeg, nažalost, nikada nije uspio upoznati. "Moj pokojni kum Zvonimir Golob je pred kraj života stalno sjedio s Tinom u Tip Topu. Ja nisam imao sreću upoznati Tina. Umro je 11. novembra 1955. Nažalost, ja sam počeo u Zagrebu živjeti 1957., tako da Tina nisam imao sreću ni zagrliti...", govorio je Arsen.
Glumac Zlatko Vitez jednom je prilikom izjavio: "Da je Arsen kojim slučajem pjesnik neke anglosaksonske zemlje, a ne naše male Hrvatske, sigurno bi dobio Nobelovu nagradu za književnost. Izrekao sam to puno prije nego što ju je dobio Bob Dylan, kojeg, naravno, poštujem."
Arsen je bio poznat po svom jedinstvenom jeziku, duhovitom, ciničnom, katkad jednako otrovnom koliko i profinjenom. Šibenski kroničar Darko Gulin sabrao je njegove misli u knjigu "Arsenizmi", koja je brzo rasprodana. U njoj se mogu naći rečenice poput "Naši ljudi vole više srce na žaru nego mozak s jajima!" ili opaske o "samoljubcima koji note znaju iz viđenja" i "teroru klapa".
Njegova supruga Gabi svojedobno je otkrila i drugu stranu njegove ličnosti: "On je bio vrlo teška osoba i trebalo je izdržati njegove momente. Znao je biti itekako oštar, sarkastičan, mnoge je uvrijedio. Ali je bio i nježan i dobar čovjek, ali baš poeta. Po njegovim pjesmama sam znala u kojoj je fazi. Bio je vidovit u svojim tekstovima. Bila je to borba u njemu. Trebala mu je takva podrška koja će biti prisutna i koja će mu praštati."
Arsen se dizao rano ujutro, oko pet sati, a prije šest bi već počinjao pisati. "Sklanjam se u rad", govorio je. O estradi nije imao visoko mišljenje: "Nemam vremena ni interesa za takvo što. Primjećujem jedino da je kod nas ogromna proizvodnja estradnjaka, a mene samo zanima gdje će svi ti ljudi raditi i što će jesti. Koga god pitaš je li mehaničar ili zidar, on te ispravlja i kaže: 'Ne, ja sam vokalni solist'. Divno!"
Njegova posvećenost radu bila je neumorna. "Ponekad se i sam čudim kako sam nešto napisao, pa pomislim da mi je dobri anđeo stajao iza leđa i šaptao stihove. Nekad sam mislio da ću teže podnositi duševne boli i da su fizičke zanemarive, no danas svima kažem: 'Probaj malo pa ćeš vidjeti'... Možda je to sve intenzivna čežnja za radom. To je gruvalo iz mene, a ja sam pisao na koljenima, kao partizani, kao Moša Pijade na onom spomeniku ispred Otvorenog sveučilišta. Ili Ivan Goran Kovačić kad je pisao 'Jamu'."
Nakon Arsenove smrti objavljene su tri knjige o njemu: biografija Zlatka Galla, Gulinovi "Arsenizmi" i "Arsen, sjećanja" Diane Šetke. I sam je bio čovjek knjige, a samo njegova knjiga "Brod u boci" dosegnula je nakladu od 60.000 primjeraka. "Kod umjetnika je njegovo djelo zagrobni život", kazao je jednom. Njegovo mu je djelo omogućilo život vječni.
Arsen je vjerovao da se talent prepoznaje unatoč svemu. Na festivalima 60-ih i 70-ih redovito je gubio, nije dobivao nagrade, ali su ga kasnih 60-ih i ranih 70-ih djevojke držale na plakatima u svojim sobama. Bio je zvijezda jer se talent ipak prepoznavao, a njegove pjesme, od "Djevojke iz moga kraja" do "Lijepih provincijalki", i danas su dio hrvatske kulturne baštine.
