Bolničko groblje Vrapče, skriveno u zapadnom dijelu Zagreba, čuva uspomenu na 3.500 pokopanih. Među njima su pacijenti, osoblje i žrtve bombardiranja iz 1945., a ključ za njegov opstanak leži u zakonskom roku od sto godina.
U zapadnom dijelu Zagreba, na površini od 1,7 hektara, prostire se Bolničko groblje Vrapče. Iako slabo poznato široj javnosti, ono predstavlja prostor bogate povijesti na kojem je tijekom godina svoj vječni mir pronašlo približno 3.500 osoba. Posljednji ispraćaj na ovom mjestu dogodio se 1977. godine.
Klinika za psihijatriju Vrapče postala je vlasnikom zemljišta 1899. godine s namjerom da osigura prostor za ukop svojih preminulih pacijenata. S vremenom se broj grobnih mjesta popeo na gotovo 2.000, a ondje su se, uz pacijente i zaposlenike ustanove, pokapali i njihovi bližnji te mještani okolnih naselja Vrapče i Kustošije.
Zanimljivo je da su u brigu o groblju, dok je bilo pod ingerencijom bolnice, bili uključeni i sami pacijenti. Kao dio radno-okupacijskih aktivnosti, bavili su se vrtlarstvom i održavanjem okoliša, što je desetljećima povezivalo svakodnevicu ustanove s ovim mjestom. Samo godinu dana nakon posljednjeg pokopa, 1978., tadašnja Općina Susedgrad donijela je odluku o njegovu službenom zatvaranju.
Najteži dan u povijesti bolnice dogodio se 14. ožujka 1945. godine, kada je u savezničkom zračnom napadu život izgubilo 37 bolesnika i devet članova osoblja. Na Bolničkom groblju i danas stoje dvije masovne grobnice u kojima počivaju stradali u tom napadu, čuvajući sjećanje na tragediju koja se odigrala netom prije završetka Drugog svjetskog rata.
Na ovom je mjestu svoje posljednje počivalište prvotno našla i poznata hrvatska slikarica Slava Raškaj, koja je preminula 1906. godine za vrijeme liječenja u Vrapču. Njezini su posmrtni ostaci kasnije prebačeni na groblje u Stenjevcu, da bi 1999. godine bili ekshumirani i vraćeni u njezin rodni Ozalj. Ovdje je pokopan i dugogodišnji ravnatelj bolnice dr. Ivo Žirovčić, čije se ime veže uz same početke i razvoj moderne psihijatrije u Hrvatskoj.
Upravljanje grobljem 1994. godine preuzela je ustanova Gradska groblja. Nekoliko godina kasnije, početkom 1998., na poticaj župnika Marijana Pavlovića rodila se zamisao o podizanju crkve i memorijalne kosturnice u kojoj bi se objedinili posmrtni ostaci svih pokojnika. Proveden je natječaj, odabran izvođač radova i izrađen izvedbeni projekt za pastoralni centar, no od svega se odustalo nakon što su građani zatražili zamjenska grobna mjesta na Mirogoju.
Ključni trenutak za sudbinu ovog prostora nastupio je iste godine stupanjem na snagu novog Zakona o grobljima. Njegove odredbe nalažu da se groblje ili njegov dio može premjestiti tek nakon isteka minimalno sto godina od posljednjeg ukopa. S obzirom na to da je posljednji pokojnik ovdje sahranjen 1977., taj vremenski okvir postaje odlučujući faktor za bilo kakve buduće zahvate.
Danas je ovo staro groblje utonulo u zelenilo Vrapča, uglavnom izvan vidokruga svakodnevne gradske vreve. Iako su zub vremena i priroda ostavili vidljive ožiljke na mnogim grobovima, prostor i dalje svjedoči o povijesti Klinike za psihijatriju Vrapče i razvoju skrbi za mentalno zdravlje u Hrvatskoj. Iza nadgrobnih ploča kriju se životne priče ljudi koji su značajan dio svog postojanja proveli unutar bolničkih zidova, u vremenima kad je stigma prema psihičkim bolestima bila još izraženija. Stazama s klupama, koje vode kroz groblje, danas se koriste mnogi šetači i biciklisti, koristeći ih kao prečac između dvaju zagrebačkih naselja.
