Cenzura proglasa o Thompsonu otkrila nelagodu u SDP-u, tvrdi Raguž
Odlazak Krunoslava Raguža iz SDP-a otkriva cenzuru proglasa protiv Thompsonova koncerta i postavlja pitanje zašto stranka šuti pred kapilarnim širenjem ustaštva.
Odlazak Krunoslava Raguža iz SDP-a otkriva cenzuru proglasa protiv Thompsonova koncerta i postavlja pitanje zašto stranka šuti pred kapilarnim širenjem ustaštva.
Odlazak donedavnog čelnika vukovarskog SDP-a Krunoslava Raguža iz stranke otvorio je pitanje koje nadilazi uobičajene kadrovske turbulencije. Raguž je kao ključni razlog svog izlaska istaknuo cenzuru proglasa gradskog SDP-a kojim se trebalo javno usprotiviti održavanju koncerta Marka Perkovića Thompsona u Vukovaru.
Iz središnjice na Iblerovom trgu, prema Raguževim tvrdnjama, stigla je zabrana objave tog dokumenta. Taj detalj razotkriva dublju nelagodu unutar stranke Siniše Hajdaša Dončića, koja se, čini se, ustručava jasno artikulirati stav o fenomenu Thompsonovih koncerata kao poligonu za manifestaciju ustaštva.
Dobar dio političke i javne scene, uključujući vrh SDP-a, uvjeren je da su pravi problemi građana prostorni planovi, inflacija i korupcija. No, istovremeno ignoriraju ono što Raguž i njegovi istomišljenici vide kao kapilarno širenje ustaštva koje se događa upravo kroz ovakve događaje. To uvjerenje, ako izuzmemo političku kalkulaciju i strah od zamjeranja dijelu biračkog tijela, ne počiva na principima borbe za bolje društvo.
Čak i kad bi hipotetička koalicija ljevice, poput one SDP-a i Možemo, došla na vlast bez konfrontacije s ekstremističkim vrijednostima, temeljni problem ne bi bio riješen. Atmosfera mržnje i latentnog fašizma samo bi ojačala, čekajući priliku za eskalaciju. Postavlja se pitanje kako bi tada izgledala reakcija osokoljene desnice koja se osjeća nedodirljivo. Je li izglednije da bi se povukla ili da bi uslijedio niz masovnih okupljanja, poput mitinga potpore Mirku Norcu na splitskoj Rivi, s ciljem svrgavanja vlasti na ulici?
Grad koji je pretrpio razaranje usporedivo s Hiroshimom zaslužuje novi zajednički život, ali je nemoguće ignorirati destrukciju koja mu se dogodila. Ironično je i tragično da se Vukovar, nakon što ga je suvremeni srpski fašizam sravnio sa zemljom, sada pretvara u poligon za manifestaciju hrvatskog fašizma.
Crnilo, ustaška simbolika i huškački tekstovi predstavljaju poruku potpuno suprotnu ideji mjesta od posebnog pijeteta. Za višenacionalni grad koji pokušava izgraditi zajednički život, takva je atmosfera dodatno poražavajuća. Guranje ovog problema pod tepih i očekivanje da će se stvari ugasiti same od sebe ne vodi rješenju.
Iako nema definitivnog odgovora kako se suprotstaviti ovom trendu, jedno je izvjesno: praviti se da se ništa ne događa i da postoje bitniji problemi jedino je što se ne smije učiniti.