Svetozar Cvetković u novoj predstavi Teatra Ulysses igra kontroverznog dirigenta Wilhelma Furtwänglera, a u intervjuu za Jutarnji list govori o odnosu umjetnosti i totalitarnih režima te vlastitim iskustvima s ratom na Balkanu.
Svetozar Cvetković ponovno dolazi na Mali Brijun, ali sada u ulozi koja ga je, na čudan način, čekala skoro tri desetljeća. U novoj predstavi Teatra Ulysses "Na čijoj strani", prema drami britanskog pisca Ronalda Harwooda, igra velikog njemačkog dirigenta Wilhelma Furtwänglera, čovjeka čija je umjetnička veličina nakon Drugog svjetskog rata ostala neodvojiva od pitanja njegove odgovornosti zbog ostanka u nacističkoj Njemačkoj.
Režiju predstave potpisuje Lenka Udovički, a projekt je zajednički rad Teatra Ulysses i Sarajevskog ratnog teatra SARTR. Nasuprot Cvetkovićevog Furtwänglera, u predstavi je američki major Steve Arnold, kojeg tumači Ozren Grabarić. Nakon rata, Arnold ispituje dirigenta i nastoji dokazati da je on, bilo namjerno ili ne, svojim umjetničkim autoritetom podržavao režim odgovoran za neopisive zločine.
Harwood ne nudi presudu. Od gledatelja traži upravo ono što sugerira izvorni naslov "Taking Sides" - da zauzme stranu. Cvetković se s dramom prvi put susreo dok je bio upravitelj Ateljea 212, a sada joj se vraća kao glumac i u njoj prepoznaje ne samo razgovor s prošlošću nego i upozorenje upućeno sadašnjosti.
Prije gotovo trideset godina, dok je vodio Atelje 212, Cvetković je došao do Harwoodovog teksta zahvaljujući poznanstvu s Lenkom Udovički i Radetom Šerbedžijom. Bio je to tek drugi komad koji je producirao u dvanaest godina vođenja kazališta. Tada je dramu postavila upravo Udovički, a glavne uloge tumačili su Ljuba Tadić i Petar Božović.
Njegova veza s Ulyssesom traje još od velike regionalne produkcije "Odiseja" 2012. godine. Na Brijunima je tijekom četrnaest godina, s povremenim razmacima, igrao i u predstavama "Mali mi je ovaj grob", "(Pra)Faust" te "Kako sam naučila voziti".
Furtwängler nije bio član Nacističke stranke, pomagao je pojedinim progonjenim glazbenicima i sukobljavao se s dijelom režimskog aparata. U isto vrijeme, ostao je najpoznatiji dirigent Trećeg Reicha, nastupao je pred nacističkim čelnicima i postao simbol kulturnog ugleda države koja je vodila osvajačke ratove i provodila genocid.
Tijekom tridesetih godina, pojedini umjetnici su napustili Njemačku jer su shvatili kamo sve to vodi. Thomas Mann, Bertolt Brecht i mnogi drugi nisu željeli sudjelovati u sustavu koji je prijetio agresijom cijelome svijetu. "S druge strane, imate umjetnike koji su ostali. Furtwängler je zbog svoje profesije bio iznimno izložen javnosti", rekao je Cvetković za Jutarnji list.
Glumac naglašava da se Furtwängler može usporediti s Leni Riefenstahl, koja je svojim filmovima izravno doprinosila propagandi nacističke vlasti, iako je istovremeno ostavila neosporan trag u filmskoj umjetnosti.
Kako bi se pripremio za ulogu, Cvetković je proveo mjesece analizirajući dirigentove sačuvane izvedbe. "Slušao sam mjesecima njegove sačuvane snimke. Najviše ih je ostavio upravo između 1941. i 1945. godine, u vrijeme najžešćeg rata", otkrio je glumac u intervjuu za Jutarnji list.
Postavlja retoričko pitanje o odgovornosti svih koji su tada svirali: "Orkestri su tada svirali. Trebamo li ih optužiti zato što su svirali? Je li Beethovenova glazba podržavala fašistički režim ili je postojala prije njega i nastavila postojati nakon njega?"
Upravo u toj nemogućnosti jednostavnog odgovora Cvetković vidi snagu predstave. "Kao glumac moram braniti Furtwänglera. Ne mogu stati na scenu i privatno ga osuđivati. Moram pronaći njegove razloge, njegovu logiku i njegovu istinu", naglašava.
Glumac povlači paralelu između Furtwänglerove priče i vlastitog iskustva na Balkanu. "Danas već desetljećima osjećam strah zbog toga što na Balkanu, gotovo svakih četrdeset ili pedeset godina, ponovno izbije rat. Kao da nas netko stalno mora čuvati jedne od drugih", rekao je za Jutarnji list.
Prisjetio se i početka devedesetih kada je u Beogradu pokušavao upozoriti na ono što dolazi. "Digli smo glas protiv onoga što smo vidjeli da dolazi, ali taj se glas nije čuo mnogo dalje od prostora u kojem smo govorili. Ali kada su se na ulicama Beograda pojavili tenkovi, više niste imali mnogo mogućnosti", ispričao je.
Prostor zapadnog Balkana, kako navodi, od sredine osamdesetih godina u stalnom je problemu. "Ušli smo u sukobe i ratove, a zatim u neko poslijeratno vrijeme za koje više ne znamo je li doista poslijeratno ili rat u nekom obliku još traje."
Cvetkovićeva definicija demokracije nadilazi pravo većine. "Demokracija bi trebala značiti osobno pravo čovjeka da odredi svoj put i da ima pravo na vlastiti stav. Čovjek mora imati pravo na stav, a da ga zbog toga nitko ne ubije, ne razbije mu glavu i ne prijeti njegovoj obitelji", poručio je u intervjuu za Jutarnji list.
Kada govori o umjetnosti, Cvetković je realističan, ali ne i razočaran. "Umjetnost je utopijska zamisao. Kada sam se počeo baviti ovim poslom, vjerovao sam da kazalište može promijeniti svijet. Poslije svih ovih godina znam da neće promijeniti svijet, ali može promijeniti mišljenje barem jednog čovjeka u publici", zaključuje.
