Deni Sappe, najbolji igrač Svjetskog prvenstva U16, nakon osvajanja zlata u Zagrebu priključuje se prvoj momčadi. U razgovoru s ocem Robertom otkriva kako je bilo trenirati pod njegovom komandom i zašto mu je sezona, unatoč četiri zlata, bila 'grozna'.
Hrvatski vaterpolo ovog je ljeta doživio nešto doista posebno. U razmaku od samo 37 dana, iznjedrio je dva naraštaja svjetskih prvaka. Najprije su početkom srpnja juniori do 18 godina osvojili planet u Portugalu, a potom su njihov put slijedili i dvije godine mlađi reprezentativci, koji su do zlatne medalje došli na domaćem terenu, pred zagrebačkom publikom.
Izabranici izbornika Sabionija odigrali su turnir za pamćenje. Iako su ih mučili zdravstveni problemi uoči i tijekom natjecanja, pokazali su karakter, kvalitetu i zajedništvo baš kad je bilo najvažnije. U polufinalu su, golom Lokasa u dramatičnoj završnici, srušili Srbiju, a ni finale nije bilo ništa manje neizvjesno, u posljednju četvrtinu ušlo se s izjednačenih 6:6.
Uz momčadsko zlato, Hrvatska je ponijela i dva pojedinačna odličja. Najboljim igračem finala proglašen je Ante Domazet iz splitskog Jadrana, dok je titulu najboljeg igrača cijelog Svjetskog prvenstva ponio Deni Sappe, član zagrebačke Mladosti.
Nakon prospavane noći u studentskom domu na Savi, gdje se itekako slavilo, Denija smo zatekli u automobilu s ocem Robertom, bivšim vaterpolistom i danas trenerom, na putu prema obiteljskom domu u Stupniku. Robert, u vaterpolskim krugovima poznat i pod nadimkom Campi, jedan je od osnivača VK AQUA, a prvih pet godina Denijeva vaterpolskog puta bio mu je i trener.
Obitelj Sappe vuče neobično porijeklo. "Je, mi jesmo Purgeri, stara zagrebačka obitelj. Ali porijeklo vučemo od raspada Napoleonove vojske. Jedan je Francuz 'pobegel', nije se htio vratiti u Francusku, zaljubio se u Šestinćanku. Ostao je tu. A ostalo je povijest", ispričao je Robert za Tportal.
Sport je u obitelji Sappe bio nešto sasvim prirodno. I Robert i njegova supruga, Denijeva mama, diplomirali su na Kineziološkom fakultetu. Ona je kao mlada bila gimnastičarka i reprezentativka. No, za razliku od nekih drugih sportskih obitelji, nije bilo forsiranja.
"Željeli smo pomoći djeci i usmjeravati ih kroz bazične sportove. Ne na način Vlašića ili Kostelića, da se razumijemo, nego im jednostavno dati dobru sportsku podlogu", objasnio je Robert.
Deni i njegov stariji brat Tin prvo su probali gimnastiku, pa džudo, da bi na kraju zbog Tinove alergije na dvoranu završili na plivanju. "To je za Denija bilo tri godine prerano, ali kao najmlađi je, naravno, išao za bratom", prisjeća se Robert. Deni je na kraju šest sezona trenirao plivanje, a nakon četiri paralelno krenuo i na vaterpolo. I tu ga je dočekala sudbina, završio je u generaciji koju je vodio upravo njegov otac.
Kako je bilo trenirati kod vlastitog oca? Deniju smo rekli da slobodno kaže sve. "Pa... išlo mi je na živce", priznaje kroz smijeh. Objašnjava da je Robert inače strog trener, ali prema njemu i bratu bio je još stroži. "Stalno sam radio neke kazne. Pet godina, svaki dan, barem 100 sklekova."
Tata se odmah ubacio: "Sto sklekova ekstra!" No, Deni priznaje da ga je ta stega i očvrsnula. "Je, sigurno", kaže. Robert pak ističe da je Deni kao najmlađe dijete od početka morao sustizati starije. "Kompetitivnost mu se rodila s rođenjem", zaključuje otac.
Unatoč napornim treninzima, putovanjima i reprezentativnim obvezama, Deni ne zapostavlja obrazovanje. "Završio sam drugi razred Hotelijersko-turističke škole u Zagrebu, sportski razred. Ide mi dobro, prošao sam s četvorkom", kaže i dodaje da radi i na jezicima: "Njemački mi ide, engleski mi ide, a španjolski još moram podignuti."
Kad smo ga upitali znači li to da ćemo ga jednog dana gledati u Španjolskoj, kratko je odgovorio: "Nadam se."
Iza ovog 16-godišnjaka je sezona koja bi iscrpila i puno iskusnije. "Jako je naporno. Bio sam u Portugalu, tamo sam bio bolestan, prije toga smo imali mjesec dana priprema. Zbog U18 reprezentacije mjesec dana nisam bio doma. Vratio sam se, imao tri dana treninga pa igrao juniorski kup koji smo osvojili. Onda sam odmah otišao na pripreme U16, koje su također trajale mjesec dana, i onda smo osvojili i ovo", prepričava Deni.
Njegov otac tu sezonu, pomalo paradoksalno, naziva "groznom". Razlog je početak. Medicinski tim Hrvatskog vaterpolskog saveza procijenio je da Deni mora na operaciju bruha, nakon čega je uslijedio oporavak od otprilike dva mjeseca. "Ja sam govorio da mu je sezona grozna, a osvojio je jedno srebro i četiri zlata", govori Robert. Deni se na to samo nasmijao: "Ajoj, tata..."
Robert je ipak zadovoljan. "Eto, krenulo je loše s operacijom, a završilo je najbolje", zaključio je.
Pitali smo Denija znači li sve to da od ljetovanja, izlazaka i zabave s vršnjacima nema ništa. "Nažalost", kratko je odgovorio. No, Robert otkriva da njegov sin i ne žudi za tim. "Ma on vam je potpuno drukčije dijete. Kažem mu: 'Imamo nekoliko slobodnih dana, hoćeš da nekamo odemo?' A on meni: 'Tata, možemo li biti doma?'"
Obiteljski dom u Stupniku pretvorili su u mjesto iz kojeg se praktički ne mora izlaziti. "Imamo dva psa, bazen, stol za stolni tenis, malu teretanu na terasi... Sve smo si tako prilagodili da stvarno možemo biti doma", kaže Robert. Na pitanje o djevojkama, tata diplomatski prepušta teren sinu: "To prepuštam njemu."
Proslava zlata bila je, očekivano, burna. "Bili smo dugo u noć svi zajedno, tulumarili smo i slušali glazbu. Bili smo i na bazenu Mladosti, sve je bilo organizirano i bili su s nama roditelji. Onda smo otišli spavati i svi se probudili tek iza deset", opisuje Deni.
Razgovor smo završili osvrtom na nova vaterpolska pravila i kraći teren. "Meni su nova pravila bolja. Ima puno više kontri, manje se pliva, ostane više energije i sve ide brže", jasan je Deni. Robert se slaže i dodaje: "Puno se ljudi bunilo i bilo je dosta negodovanja oko promjena, ali ja nisam vidio problem. Ja sam bio napadač i kao trener sam izrazito napadački orijentiran. Pokazalo se da smo dobili na atraktivnosti. Ima više šprinteva, više promjena i traže se plivački još spremniji igrači. Mislim da je kriterij kvalitete čak povećan."
A nakon svega, slijedi nekoliko dana odmora. Uz bazen, pse i obitelj. I tanjur tjestenine. "Najviše volim carbonaru ili bolonjez. Pazim što jedem, ali tjesteninu stvarno jako volim", priznaje Deni. A onda kreće sve ispočetka, pripreme, seniorska momčad Mladosti i nova dokazivanja.
