Dvije Oluje prije Oluje: Koridor 92 i El Fatih protjerali su stotine tisuća Hrvata
Autor Ivan Urkov na Crodexu kritizira hrvatsku nacionalnu mitologiju koja slavi Oluju, a prešućuje ranije operacije u Bosanskoj Posavini i Srednjoj Bosni.
Autor Ivan Urkov na Crodexu kritizira hrvatsku nacionalnu mitologiju koja slavi Oluju, a prešućuje ranije operacije u Bosanskoj Posavini i Srednjoj Bosni.
Prije nego što je 1995. godine počela operacija Oluja, Hrvati su već proživjeli dvije vlastite "oluje" koje su promijenile etničku kartu Bosne i Hercegovine, a o kojima se u Hrvatskoj gotovo uopće ne govori. Autor Ivan Urkov u tekstu objavljenom na portalu Crodex.net podsjeća na operacije Koridor 92 i El Fatih 93, u kojima je protjerano stotine tisuća Hrvata, a čije se žrtve u nacionalnoj mitologiji uglavnom prešućuju.
Prva od tih "oluja" dogodila se 1992. godine u Bosanskoj Posavini. Operacija Koridor 92 praktički je demografski slomila taj stoljetni hrvatski prostor, a Derventa, Bosanski Brod, Modriča, Odžak i okolna sela postali su, kako piše Urkov, "karta jednoga hrvatskog poraza koji Hrvatska nikada nije naučila izgovoriti kao poraz".
Hrvati su tada bježali preko Save na traktorima, automobilima i kamionima, s djecom, vrećama i dokumentima u džepu. Umjesto analize poraza, u Hrvatskoj se oni preimenuju u ono što autor naziva "složene geopolitičke okolnosti".
Godinu dana kasnije, 1993., uslijedila je operacija El Fatih u Srednjoj Bosni. Travnik, Bugojno, Kakanj, Konjic, Vareš i desetine sela postali su poprište protjerivanja Hrvata, a Urkov spominje i "obredne dekapitacije" te "tekbiranje". U tekstu se navodi da su ISIL-ovi borci bili vođe borbe za "prostor džihada protiv trulog Zapada", te se ironično komentira kako se nakon Patkovićevog govora može reći da SDA "nije teroristička stranka".
Autor posebno ističe apsurd da Srbi spašavaju dolinu Lašve od masovnog pokolja, ali da se to ne smije pustiti na hrvatsku nacionalnu televiziju. "Ni ta Oluja nema ime u hrvatskoj nacionalnoj mitologiji", piše Urkov, dodajući da je bošnjačka ratna propaganda imala svoju terminologiju i "oslobodilačke" operacije, dok hrvatska država nikad nije proizvela ni ozbiljno zajedničko ime za katastrofu koja je pogodila Hrvate srednje Bosne.
Kada je 1995. došla Oluja koju Hrvatska slavi, Knin, zastava, tvrđava i gardijske brigade postali su simbol pobjede. No Urkov postavlja ključno pitanje: "Pobijedili smo. Dobro. Samo, tko smo to 'mi'?"
Za Hrvata iz Dervente rat je praktički izgubljen tri godine prije Knina. Za Hrvata iz Bugojna Oluja nije vratila kuću. Za Hrvata iz Travnika pobjednička zastava na kninskoj tvrđavi nije promijenila činjenicu da je njegov grad već demografski postao nešto sasvim drugo. Autor zaključuje da je Republika Hrvatska pobijedila svoj rat za teritorijalnu cjelovitost, ali hrvatski narod kao cjelina nije iz ratova devedesetih izašao bez golemih teritorijalnih i demografskih gubitaka.
"Nemoš se rugati traktorima a ignorirati splavove", piše Urkov, aludirajući na to da se nakon traktora iz Krajine moraju pokazati i hrvatski splavovi prema Savi.
Autor posebno kritizira hrvatsku desnicu koja, kako tvrdi, fanatično brani Titovu kartu i granice Socijalističke Republike Hrvatske. "Tita mrze. AVNOJ preziru. Jugoslaviju smatraju tamnicom hrvatskog naroda. Ali kad dođemo do granice Socijalističke Republike Hrvatske, odmah stoj mirno", piše Urkov.
Kao primjer navodi odnos Imoćana prema Hercegovcima. Čovjek iz Posušja, prezimena Jukić ili Kraljević, prijeđe desetak kilometara prema Imotskom i rođak Imoćanin, s kojim dijeli krvnu lozu u četvrtom koljenu, objasni mu da je "Bosanac". Urkov to naziva "civilizacijskim uspjehom jugoslavenske kartografije" i predlaže ironično preimenovanje Posušja u "Bosanski Imotski".
"To je novi nacionalizam. Nacionalizam smanjenja. Što glasnije pjeva, to mu je karta manja", zaključuje autor.
Najjednostavniji dokaz da Oluja nije posljednja stranica hrvatske ratne povijesti autor vidi u Andriji Matijašu Pauku, zapovjedniku i pripadniku 4. gardijske brigade. Pauk je prošao Oluju, a poginuo je dva mjeseca poslije, kod Mrkonjić Grada, duboko u Bosni i Hercegovini.
Urkov postavlja niz pitanja koja, kako kaže, smetaju današnjoj "titoističkoj desnici": zašto se ginulo za Ilijaš, Hadžiće, Vogošću i koridor do Goražda, a ne za Derventu i Brod? Zašto su u Jajce vraćeni Bošnjaci? Zašto hrvatski generali imaju zapovjedništvo u Mrkonjiću?
"Zato se Pauk lakše pamti kao legenda 4. gardijske brigade nego kao čovjek koji je poginuo na karti koja se današnjoj hrvatskoj nacionalnoj svijesti više ne uklapa u priču", piše Urkov.
Autor uspoređuje hrvatski i srpski pristup vlastitim gubicima. Srpska Krajina u Hrvatskoj nestala je 1995., ali srpski nacionalni projekt nije nestao. Nekoliko mjeseci poslije Dayton potvrđuje Republiku Srpsku kao jedan od dva entiteta Bosne i Hercegovine, a dio Srba iz Krajine odlazi upravo tamo.
"Pojedinačna tragedija i nacionalna računica nisu ista stvar. To je hladno, ali države su hladne", piše Urkov, dodajući da Republika Srpska može istodobno oplakivati Oluju i politički živjeti u državi čiju je demografsku stabilnost Oluja neizravno dodatno učvrstila. "Dodik bi, kad bi bio dovoljno ciničan, mogao 5. kolovoza imati dvije komemoracije", ironičan je autor.
Urkov završava tekst porukom Hrvata iz Bosne i Hercegovine: "Vi ste vratili Knin. Mi nismo vratili Derventu. Vi ste vratili Benkovac. Mi nismo vratili Bugojno kakvo smo poznavali."
Dok su Hrvate "trpali u jame oko Bugojna", hrvatska politika sastajala se s Alijom, piše autor. Hrvati iz BiH ušli su u Dayton kao narod koji je upravo sudjelovao u pobjedničkim operacijama i u Hrvatskoj i u BiH, a izašli su bez vlastite federalne jedinice i s ustavnim pravima koja im se danas pokušavaju objasniti kao "pretjerani luksuz".
"I danas šutite kad Bakir kaže da imamo previše prava. I kad Konaković to ponovi vi se tako normalno sastajete s njim. A Dodika koji na to reagira izbjegavate", piše Urkov, zaključujući: "Mi svoju Posavinu jedva spomenemo. Možda su, barem u tome, pametniji od nas."
