Film o Van Goghu: Crkva ga otpustila, susjedi htjeli zatvoriti

Treći program HRT-a večeras u 22 sata prikazuje film "Vincent: Život i smrt Vincenta van Gogha", ostvarenje australskog redatelja Paula Coxa iz 1987. godine koje su kritičari, uključujući slavnog Rogera Eberta, proglasili jednim od najboljih filmova o nekom slikaru ikad snimljenim.

Svijet kroz umjetnikove oči

Cox ne koristi dramatizirane scene niti glumce koji bi utjelovili Vincenta. Umjesto toga, koristi se stotinama pisama koje je umjetnik upućivao svom dragom bratu Theu, a koja na audiozapisu interpretira glumac John Hurt. Njegov glas prati lirske kadrove krajolika Nizozemske, Belgije i Francuske, isprepletene s krupnim planovima slika na kojima se vidi svaki grozničavi potez kistom.

Rezultat je duboko intiman i poetičan portret koji izbjegava pojednostavljenu sliku "ludog umjetnika". Gledatelj ne promatra Van Gogha izvana, već svijet doživljava kroz njegove oči, prateći njegovu borbu, siromaštvo i usamljenost, ali i trijumfalnu potragu za, kako je sam govorio, "bijelom zrakom svjetlosti".

Od misionara do slikara

Rođen 1853. kao sin protestantskog pastora, Vincent je od djetinjstva bio tiho i povučeno dijete. Radio je kao trgovac umjetninama, no dobio je otkaz jer je kupce uvjeravao da ne kupuju ono što je nazivao "bezvrijednom umjetnošću". Pokušao se posvetiti vjeri, živio je kao misionar u siromašnoj belgijskoj rudarskoj regiji Borinage, dijeleći sve što je imao s rudarima.

Njegov asketski način života zgrozio je crkvene vlasti koje su ga otpustile zbog "potkopavanja dostojanstva svećenstva". Bez snage i svrhe, tek u kasnim dvadesetima, potaknut od brata Thea koji će mu zauvijek ostati jedina potpora i financijer, odlučio je sve svoje snage usmjeriti na slikanje.

Eksplozija boja u Parizu i sunce Provanse

Rani radovi bili su mu mračni, zemljanih tonova, fokusirani na težak život seljaka, što je kulminiralo njegovim prvim remek-djelom, "Jedači krumpira" iz 1885. godine. Dolaskom u Pariz 1886. godine, njegov život se potpuno izmijenio. Susreo se s impresionistima, a paleta mu je eksplodirala bojama. U razdoblju od dvije godine provedene u Parizu, stvorio je preko dvjesto djela.

Međutim, tijekom čitavog tog razdoblja živio je u teškoj bijedi, potpuno ovisan o sredstvima koja mu je Theo slao. Za života je prodao samo jednu jedinu sliku. Iscrpljen gradskim životom, u veljači 1888. odlazi na jug Francuske, u Arles, gdje unajmljuje poznatu "žutu kuću" i započinje najproduktivnije razdoblje. U godinu dana stvorio je dvjestotinjak slika, opčinjen svjetlom Provanse, a u iščekivanju slikara Paula Gauguina naslikao je slavnu seriju "Suncokreta".

Incident s uhom i dobrovoljni odlazak u bolnicu

Zajednički život s Gauguinom pretvorio se u noćnu moru. Njihovi sukobi bili su stalni, a Vincent je sve više zapadao u paranoju. Najveća kriza dogodila se u noći 23. prosinca 1888. kada je, nakon burne prepirke, u stanju teške psihoze, oštricom odsjekao dio lijevog uha. Taj dio uha umotao je u papir i odnio ga u obližnji javni dom, gdje ga je uručio jednoj od radnica.

Sutradan ujutro pronašli su ga onesviještenog u mlaki krvi. Nakon što je bio hospitaliziran, njegovo zdravstveno stanje se pogoršalo, a stanari u Arlesu, prestrašeni njegovim ponašanjem, potpisali su zahtjev da ga se smjesti u ustanovu. U svibnju 1889. dobrovoljno se prijavio u psihijatrijsku bolnicu Saint-Paul-de-Mausole u Saint-Rémyju, gdje je, između teških napada halucinacija i depresije, nastavio slikati neka od svojih najpoznatijih djela, uključujući i "Zvjezdanu noć".

Samoubojstvo ili ubojstvo?

Službena priča o njegovoj smrti dobro je poznata. Dana 27. srpnja 1890., u dobi od 37 godina, Van Gogh je otišao u žitno polje i revolverom si ispalio metak u prsa. Ta ozljeda nije odmah bila kobna; uspio je doći do svoje sobe gdje je preminuo dva dana poslije, u naručju svog brata Thea. Njegove posljednje riječi bile su: "Tuga će trajati zauvijek."

Međutim, posljednjih su se godina pojavile teorije koje sugeriraju da je možda bio ubijen. Pisci biografija Steven Naifeh i Gregory White Smith iznose tvrdnju da su ga slučajno ranili lokalni mladići s kojima se družio, te da ih je on, na samrti, odlučio zaštititi preuzevši odgovornost. Postoje dokazi koji podupiru tu teoriju: nije ostavio nikakvu poruku oproštaja, njegovo posljednje pismo Theu bilo je ispunjeno nadom, putanja metka bila je neobična za čin samoubojstva, a pištolj i njegov slikarski pribor nikada nisu pronađeni.

Ta mogućnost unosi potpuno novu perspektivu na tragičnu smrt umjetnika koji za života nije bio prepoznat, a čija je slava nakon njegove smrti dosegnula nevjerojatne razmjere, postavši jednim od najznačajnijih slikara u povijesti umjetnosti.