Umirovljeni general HVO-a Željko Šiljeg za Slobodnu Dalmaciju otkriva kako je operacija Cincar bila ključna prekretnica koja je osigurala desni bok hrvatskih snaga i omogućila munjevit prodor prema Kninu.
Dok Hrvatska obilježava godišnjicu vojno-redarstvene operacije "Oluja", umirovljeni general Željko Šiljeg, tadašnji pomoćnik načelnika Glavnog stožera za kopnenu vojsku Hrvatskog vijeća obrane (HVO), u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju vraća se devet mjeseci unatrag, na hladnu Kuprešku visoravan. Tamo je početkom studenoga 1994. izvedena operacija "Cincar" koja je, prema njegovim riječima, bila "alfa svih završnih operacija Domovinskog rata".
Šiljeg ističe kako munjevita pobjeda u Oluji, u kojoj je u samo 84 sata oslobođeno više od 10.400 četvornih kilometara okupiranog teritorija, nije pala s neba. Iza nje stajali su mjeseci pomnog planiranja i niz operacija koje su postupno mijenjale odnos snaga na bojištu. "Da nije oslobođen Kupres i Kupreška visoravan, sve bi bilo puno drukčije. Oluja se možda ne bi mogla izvesti na ovakav način, a pitanje je i kakav bi bio njezin ishod", naglašava general.
Operacija "Cincar" nije nastala preko noći. Pripreme su započele već krajem 1993. godine, a pravu priliku za završne pripreme donio je Washingtonski sporazum kojim je okončan hrvatsko-muslimanski rat u BiH. "Potpisivanjem Washingtonskog sporazuma dobili smo ono što nam je najviše trebalo, vrijeme. Iskoristili smo ga za reorganizaciju, odmor postrojbi, popunu ljudstvom i sredstvima, obuku, logistiku, sigurnosne i obavještajne pripreme te detaljno planiranje. Sve je bilo podređeno uspjehu operacije", prisjeća se Šiljeg.
Za razliku od hrvatskih snaga, smatra general, protivnička vojska nije iskoristila to razdoblje na isti način. "Mi smo tu stanku u ratu iskoristili mnogo bolje nego oni. Oni su se opustili i bili uvjereni kako nikada nećemo krenuti. Zato su 1. studenoga bili potpuno iznenađeni." Od završetka hrvatsko-muslimanskog rata do početka operacije prošlo je oko šest mjeseci intenzivnih priprema.
Šiljeg objašnjava kako je Kupres bio mnogo više od običnog grada na visoravni. "Kupres je čvorište. Zajedno s Tomislavgradom i Šujicom predstavlja jedan od najvažnijih pravaca prema središnjoj Bosni. Tuda vode komunikacije prema Rami, Bugojnu, Livnu, Glamoču, Dinari i dalje prema Kninu. Tko kontrolira Kupres, kontrolira i te pravce." Upravo je Tomislavgrad bio stožerna točka Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina i oslonac obrane sjeverozapadne Hercegovine, ali i Dalmacije.
Operacija je započela u zoru 1. studenoga 1994. godine, a već tri dana kasnije hrvatske snage ovladale su Kupreškom visoravni. Iako se po vojnim mjerilima radilo o operaciji dubine dvadesetak kilometara, njezin je učinak bio strateški. "Kupres je osigurao desni bok hrvatskih snaga. Nakon njegova oslobađanja protivnik više nije mogao ugrožavati naše napredovanje preko Dinare i Livanjskog polja. Nisu mogli ometati logistiku, nisu mogli napadati naše komunikacije niti zaustavljati napredovanje. To je bilo od presudne važnosti", ističe general.
General Šiljeg posebno naglašava kontinuitet operacija. "Cincar je bio alfa svih završnih operacija Domovinskog rata, a Južni potez njihova omega. Od alfe do omege, od početka do kraja." Nakon oslobađanja Kupresa, hrvatske snage odmah su krenule u pripreme za operacije Zima '94, Skok 1, Skok 2 i Ljeto '95, koje su na kraju dovele do Oluje.
U Oluji je, prema njegovim riječima, postignuto strateško iznenađenje napredovanjem preko Dinare u iznimno teškim vremenskim uvjetima. "Srpske snage očekivale su da ćemo glavni udar izvesti iz Dalmacije. Nisu vjerovali da možemo doći iza leđa Kninu ovim pravcem. Upravo u tome bila je naša prednost." Uspjeh je bio rezultat detaljnog planiranja koje je uključivalo proučavanje prostora, vremena, protivničkih snaga i vlastitih mogućnosti.
Vremenske prilike početkom studenoga nisu bile saveznik ni jednoj strani. "Na Kupresu je teško i usred ljeta, a kamoli početkom studenoga. Isto vrijedi i za Dinaru. Uvjeti su bili iznimno teški, ali bili su jednaki i nama i njima. Razlika je bila u tome što smo mi bili bolje pripremljeni", prisjeća se Šiljeg. Noć uoči operacije nitko nije spavao, trebalo je sinkronizirati topničku i raketnu vatru s pješačkim prodorima iz više pravaca.
Na pitanje je li se bojao, general odgovara iskreno: "Nema čovjeka koji se ne boji. Ali postoje dvije stvari koje pobjeđuju strah, znanje i odlučnost učiniti ono što smatrate ispravnim. Nismo išli zato što mrzimo nekoga tko je ispred nas, nego zbog onih koje volimo, a ostaju iza nas." Dodaje kako zapovjednik svoj strah ne smije pokazati, jer njegov strah nije za njega samoga, već za ljude koje vodi.
Šiljeg se živo sjeća trenutka kada je s pripadnicima 1. gardijske brigade HVO "Ante Bruno Bušić" ušao u oslobođeni Kupres. "To je bilo ogromno oduševljenje. Kupres je za Hrvate, i u Hercegovini i u Hrvatskoj, puno više od običnog grada. On je simbol." Grad je nakon dvije i pol godine srpske okupacije dočekao zapušten i devastiran. "Vidjelo se da ga nisu doživljavale svojim. Nisu ulagali ništa, nije se osjećao normalan život. Kao da su i sami očekivali da će jednoga dana otići", prisjeća se.
Iza osjećaja pobjede, međutim, ostala je i druga strana rata. "Uvijek se sjetim poginulih i ranjenih. Moramo biti zahvalni svim sudionicima operacije, a posebno vojnicima. Oni su sve to iznijeli na svojim leđima. Bez njih ničega od ovoga ne bi bilo." General zaključuje kako je operacija Cincar otvorila put svemu što je uslijedilo i bila najbliže idealnom vojnom rješenju.
