Novinar i analitičar Ivica Granić analizirao je zašto dominantni politički i medijski narativ u Srbiji i dalje izbjegava suočavanje s odgovornošću za agresiju, održavajući žrtveni mit koji služi unutarnjoj mobilizaciji i vanjskoj politici.
U svojoj analizi za Hrvatski glasnik, novinar, komunikolog i politički analitičar Ivica Granić ističe kako je Oluja predstavljala čistu i opravdanu vojnu pobjedu protiv četverogodišnjeg oružanog ustanka, no dominantna politička i medijska slika u Srbiji i danas djeluje kao da je riječ o 1989. godini. Premda jedan dio javnosti prepoznaje agresiju, ratne zločine i poraz, vladajuća struktura i većina medija namjerno ne žele donijeti zaključke, zadržavajući pripovijest u kojoj se Oluja vidi samo kao tragedija.
Granić ističe kako je žrtveni narativ izuzetno koristan za političke elite u Srbiji. Oluja se sustavno prikazuje isključivo kao etničko čišćenje i tragedija, a ne kao vojni poraz nakon četiri godine oružane pobune i opsade hrvatskih gradova. "Dok god se priča drži na 'mi smo žrtve', političari ne moraju odgovarati za ratnu politiku 90-ih, niti za propalu zločinačku strategiju 'svi Srbi u jednoj državi'", navodi Granić.
Takav narativ vješto izbjegava polaganje računa za propalu i zločinačku politiku stvaranja Velike Srbije. "Lakše je reći izdali su nas, međunarodna zavjera, Vatikan, Hrvati su genocidni i sl. nego priznati da je zločinački projekt Velike Srbije bio i moralno i vojno promašen", naglašava analitičar.
Kao jedan od ključnih razloga zašto se narativ ne mijenja, Granić navodi institucionalnu amneziju hranjenu revizionizmom. "Školstvo, vojni muzeji, državna televizija i većina mainstream medija u Srbiji i dalje promiču verziju u kojoj su Srbi 'branili svoja vekovna ognjišta'", piše on. Presude Haškog suda uglavnom se ignoriraju ili relativiziraju, a sustavnog suočavanja s odgovornošću za agresiju, kakvo je primjerice imala Njemačka nakon 1945., nema.
Granić dodaje da ogromnu odgovornost za takvo stanje snosi i vodstvo hrvatskih Srba. Revizionizam i prijetnje tipa "vratit ćemo Krajinu" služe unutarnjoj mobilizaciji i vanjskoj politici, posebno u uvjetima u kojima Srbija balansira između EU i Rusije, gdje se antizapadni i antihrvatski sentiment i dalje dobro prodaje.
Analiza se dotiče i geopolitičkog konteksta. "Dok god postoji međunarodni kontekst u kojem se srpski nacionalizam može osloniti na rusku podršku i relativnu nezainteresiranost Zapada za ovu regiju, nema jakog vanjskog pritiska da se narativ promijeni", piše Granić za Hrvatski glasnik.
U pozadini svega leži i snažan psihološki mehanizam. "Kolektivni poraz je teško prihvatiti", ističe Granić, dodajući kako upravo taj okvir dominantnoj eliti i većinskom medijskom prostoru i dalje služi. Ipak, naglašava kako to ne znači da je cijeli narod takav. "Nije da Srbi kao narod nisu izvukli nikakve zaključke. Dio je izvukao, postoje ljudi i u Srbiji i među hrvatskim Srbima koji priznaju agresiju, zločine i poraz", zaključuje.
Tekst završava porukom čitateljima: "Ostajte mi zdravi, veseli ali i spremni. Povijest ne staje na obljetnicama. Sretan nam Dan Pobjede."
