Kiksevi Van Hoorenbeecka i Marešića protiv Istre ponovno su otvorili staru boljku Bijelih: strani stoperi na Poljudu već godinama ne opravdavaju očekivanja. Dok se čekaju pojačanja, mladi Gabrić i Raci čekaju priliku.
Hajdukova obrana ponovno je u središtu pozornosti, i to iz svih pogrešnih razloga. U susretu protiv Istre, odigranom na Poljudu, Bijeli su ispustili pobjedu u doslovno posljednjim sekundama utakmice, primivši gol za konačnih 2:2. Iako je momčad trebala "preživjeti" još samo desetak sekundi, reakcija stopera bila je daleko od potrebne razine.
U trenutku kada je Hajduk imao petoricu ili šestericu igrača u svom kaznenom prostoru, dvojac Istre, Hamza Jaganjac i Dukan Ahmeti, uspio je stvoriti pogodak. Jaganjac se probijao kroz gužvu, a lopta je nekako došla do Ahmetija koji je svladao domaće braniče. U cijeloj situaciji posebno se loše snašao Mathieu Acapandie, koji napadača Istre nije ni primijetio, a kamoli zaustavio.
Glavni krivci za izgubljene bodove ipak su Alec Van Hoorenbeeck i Dario Marešić. Njihova nespretna reakcija u ključnom trenutku ostavila je gorak okus i ponovno pokrenula pitanje o kvaliteti stoperskog kadra. Trener Gonzalo Garcia nije krio nezadovoljstvo. Kada je obrazlagao odluku o posudbi mladog Marina Skelina, konstatirao je kako on "oscilira puno. Nije stabilan."
Van Hoorenbeeck je doveden kao pojačanje. Ima 27 godina i iskustvo igranja u ligama boljim od hrvatske, belgijskoj i nizozemskoj. Očekivalo se da će upravo on stabilizirati krhku obranu. Uparen je s Marešićem, godinu dana mlađim, kojeg je Garcia prošle sezone pošto-poto htio dovesti. Međutim, njih dvojica se još nisu uhodala, a na sva zvona najavljuju se pojačanja. Predsjednik Ivan Bilić najavio je dolazak još trojice igrača, a očekuje se da će barem jedan od njih biti stoper.
Problem sa stranim stoperima u Hajduku nije nov. Posljednji koji je ostavio pozitivan trag bio je Chidozie Awaziem, koji je na posudbi iz portugalske Boaviste pokazao kvalitetu. Nakon Hajduka nastavio je s usponom karijere, igrajući u MLS-u za Cincinnati i Colorado, potom u francuskom Nantesu, a ove sezone pridružio se turskom Konyasporu.
Od tada je niz razočaranja. Edgar Gonzalez, nekad igrač Betisa, Ovieda i Almerije, u bijelom dresu izgledao je potpuno izgubljeno. Na trenutke se činilo kao da čovjek zapravo i nije stoper. Ferr je pak posebna priča: došao, otišao, pa se vratio. Za njega je Real navodno nudio 100 milijuna eura, a u Splitu je imao svijetle trenutke, znao je zabiti gol glavom nakon kornera, ali i napraviti toliku glupost koja bi momčad koštala pogotka. Kristian Dimitrov, koji je 2020. godine stigao iz bugarskog Plovdiva, u dvije godine više je pamtio po ulascima u napad nego po pouzdanoj obrani.
Za razliku od stranaca, domaći stoperi dovedeni izvana nisu ostavili gorak okus. Zvonimir Šarlija, Filip Uremović, Nikola Katić i Toni Borevković nisu se možda proslavili, ali svakoga se pamti barem po nečemu dobrome.
Hajduk tradicionalno proizvodi kvalitetne domaće stopere. Najbolji primjer je Branimir Mlačić, koji je nakon solidne polusezone prodan u talijanski Udinese. Tu su i veći transferi poput Luke Vuškovića, kojeg je kupio Tottenham, a danas igra u Brightonu, te Dominika Prpića koji je sa 22 godine u Portu.
Ove sezone Garcia se odlučio za iskusni dvojac, no njihove igre tjeraju na promjene. Mladi Roko Gabrić (19) dobio je samo 45 minuta protiv Varaždina u prvom kolu prije nego je zamijenjen na poluvremenu. Ron Raci odigrao je tek par minuta protiv Pafosa i 40-ak minuta protiv Žalgirisa. S obzirom na najave pojačanja, za očekivati je da će barem jedan od novih igrača biti stoper koji će donijeti prijeko potrebnu stabilnost u obranu Bijelih.
