Svake godine prostor bivše Jugoslavije napusti više od 130.000 ljudi. Dok političari nude milijunske subvencije, mladi poput Matije iz Zagreba poručuju da su im potrebni funkcionalni vrtići, javni prijevoz i povjerenje u sustav.
Države nastale raspadom bivše Jugoslavije bilježe zabrinjavajući trend iseljavanja, a prema podacima Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), u prosjeku ih godišnje napusti oko 133.500 ljudi. U razdoblju od 2019. do 2023. godine, koliko obuhvaća posljednja dostupna baza podataka za 31 državu, Srbiju, Hrvatsku, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu ukupno je napustilo više od 660.000 građana.
Neslavni rekorder po odljevu mozgova upravo je Hrvatska. Prema istim podacima, zemlju svake godine napusti oko 47.000 ljudi, što znači da na odlazak odluči svaki 80. stanovnik, s obzirom na to da populacija broji oko 3,8 milijuna građana. Slijedi Srbija s godišnjim prosjekom od 43.000 iseljenih, dok iz Bosne i Hercegovine svake godine ode oko 40.000 građana.
Mario (30) iz Tuzle, Mijat (29) iz Negotina i Matija (22) iz Zagreba naizgled nemaju ništa zajedničko. Završili su različite škole, bave se različitim poslovima i međusobno se ne poznaju. Ipak, svo troje dijele sudbinu tisuća mladih s prostora bivše države: žive u inozemstvu ili aktivno planiraju odlazak.
Za Deutsche Welle su potvrdili da odluku nisu donijeli preko noći, a iako im je osobna motivacija bila različita, razlozi su gotovo identični: neuređenost sustava i nedostatak organizacije društva. Matija, koji od svoje 16. godine živi u njemačkom gradu Mainzu, slikovito opisuje zašto ljudi napuštaju Hrvatsku.
"Zašto ljudi odlaze iz Hrvatske? Tamo ništa ne funkcionira! Ne funkcionira javni prijevoz, vrtići, nema posla, nema stanova, sve je skupo. Ljudi žele da žive u državama koje funkcioniraju, nije stvar samo u novcu", rekao je Matija za DW.
Demograf Vladimir Nikitović s Instituta društvenih nauka u Beogradu za DW objašnjava da su se faktori migracije u posljednjih 30 godina značajno promijenili. Nekada su dominirali ekonomski potisni faktori, no danas ljude sve više motivira zadovoljstvo ili nezadovoljstvo stanjem u društvu.
Nikitović ipak naglašava da važnost kvalitete života varira ovisno o vrsti zanimanja. Obrazovani ljudi s većim očekivanjima sve više cijene nefinancijske aspekte, dok je kod onih koji obavljaju manualne poslove razlika u zaradi i dalje presudna. "Kod visokoobrazovanih ljudi, koji po pravilu imaju veća očekivanja od života, kvalitet života i svi oni faktori koji nisu isključivo vezani za novac ili plaću nalaze se veoma visoko na listi prioriteta", ističe Nikitović.
S druge strane, dodaje, kod ljudi na manualnim poslovima gdje su razlike u zaradama često pet ili šest puta veće nego u regiji, ekonomski je faktor sasvim logično i dalje presudan. "To je i dalje najveći dio ljudi koji odlaze", zaključuje demograf.
Govoreći o utjecaju aktualnih političkih zbivanja na motivaciju mladih, Nikitović smatra da one više govore o općem stanju nego što izravno potiču iseljavanje. "Političke okolnosti više govore o tome kakvo je stanje u društvu nego o tome hoće li netko zaista migrirati. Kada mladi kažu da bi otišli i kao razlog navode političku situaciju ili stanje u društvu, to više govori o njihovom zadovoljstvu ili nezadovoljstvu društvenim prilikama, nego o tome da će zaista zbog toga otići", objašnjava on za DW.
Dok Bosna i Hercegovina još uvijek nema službeni državni program za poticanje povratka mladih, Srbija i Hrvatska posljednjih tjedana nude nove mjere. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je tijekom predizbornog govora u Svilajncu subvencije za povratnike, ne precizirajući njihov iznos. Trenutno su na snazi mjere administrativne pomoći i petogodišnja porezna olakšica koja umanjuje osnovicu poreza i doprinosa za 70 posto, odnosno dažbine se obračunavaju samo na 30 posto zarade.
Hrvatski premijer Andrej Plenković nudi izdašnije poticaje. Ulaganja u povratnike su milijunska i kreću se od petogodišnjeg oslobađanja od plaćanja poreza na dohodak, pa sve do potencijalnih 27.000 eura za pokretanje vlastitog biznisa.
Iako ovakve mjere imaju određenu težinu, sugovornici DW-a smatraju da nisu dovoljan poticaj za masovniji povratak. Nenad Jovetić, direktor Instituta za razvoj i inovacije (IRI), ističe da bi ključni adut bili kvalitetan obrazovni i zdravstveni sustav. "Plaća i primanja jesu bitni, ali kada su u pitanju zdravlje ili obrazovanje vaše djece, ukoliko to možete da ponudite mladim ljudima koji su prethodno emigrirali, to bi bila prava stvar", poručuje Jovetić.
S tim je suglasan i demograf Nikitović, koji financijske poticaje prije vidi kao politički trik nego kao mjeru koja može promijeniti situaciju. "Većina tih ljudi nema dovoljno povjerenja u društvo, odnosno u državu i način na koji sistem funkcionira. Zato mislim da je financijski poticaj tek sekundaran, mnogo je važnije da ljudi osjete da postoji perspektiva i mogućnost za napredak", zaključuje Nikitović.
Da novac nije primarna motivacija ni za odlazak ni za povratak, potvrđuju i Mario, Mijat i Matija. Svo troje političarima poručuju istu stvar: riješite sistemske probleme i vratit ćemo se bez ikakvog poticaja. Generalna sekretarka Vijeća za regionalnu suradnju Majlinda Bregu još je 2023. godine upozorila da bi regija Zapadnog Balkana u predstojećim desetljećima mogla izgubiti između jedne četvrtine i polovine kvalificiranih i obrazovanih mladih građana.
