Čelnici HPK-a i HGK-a ukazuju na duboku neravnotežu: izvozimo jeftinu sirovinu, a uvozimo skup gotov proizvod. Ključni problem su poticaji vezani za površinu, a ne za prinos i kvalitetu.
Hrvatska poljoprivreda prolazi kroz još jednu turbulentnu žetvu pšenice koja je razotkrila kronične strukturne probleme. Iako je ove godine požnjeveno više od milijun tona, a neke procjene govore i do 1,3 milijuna tona, domaće potrebe su tek između 300 i 350 tisuća tona. Unatoč višku, zemlja uvozi skupe gotove proizvode od žitarica, a izvozi jeftinu sirovinu, što je čelnik Hrvatske poljoprivredne komore (HPK) Željko Mihelić okarakterizirao kao poziciju "sirovinske kolonije".
Mihelić je u izjavi za Večernji list naglasio kako se odgovornost ne može vječno prebacivati na otkupljivače, ministre ili Zajedničku poljoprivrednu politiku EU-a. "Ne možemo stalno okrivljavati druge i vječno upirati prstom u otkupljivače žitarica, ministre ili Zajedničku poljoprivrednu politiku (ZPP) Europske unije. Hrvatska proizvodnja žitarica jednostavno nije isplativa na globalnom tržištu, niti to može biti. Zbog strukturnih mana izvozimo jeftinu sirovinu, a uvozimo skup gotov proizvod i danas smo dovedeni u poziciju da budemo sirovinska kolonija", rekao je.
Ključni razlog zašto poljoprivrednici ustraju na uzgoju pšenice i kukuruza leži u sustavu poticaja. Oni su vezani za površinu, a ne za ostvareni prinos i kvalitetu. To čini uzgoj žitarica na 50 hektara isplativijim i jednostavnijim od, primjerice, uzgoja povrća na samo dva hektara, tvrde stručnjaci.
Ove je godine pod pšenicom bilo oko deset posto više površina nego lani, no otkupna cijena ostala je niska. Predsjednik Udruženja poljoprivrede Hrvatske gospodarske komore (HGK) Vlado Čondić Galiničić precizirao je ekonomsku računicu koja zabrinjava. "Kad se u otkupnu cijenu uračunaju i poticaji, svi koji imaju prosječan urod oko 6,5 t/ha ili su na nuli ili su na gubitku. Troškovi, dodatno opterećeni rastom cijena goriva i radne snage, veći su od 1300 eura po hektaru, što znači da profita nema ispod 8 tona/ha", izjavio je za Večernji list.
Ovi podaci jasno pokazuju da je za veliku većinu proizvođača uzgoj pšenice na granici rentabilnosti ili ispod nje, čak i uz postojeće subvencije.
Paradoks je očit: zemlja proizvodi dvostruko više pšenice nego što joj treba, a istovremeno bilježi značajan uvoz pekarskih proizvoda i drugih prerađevina od žitarica. Mihelićeva izjava otvara pitanje dugoročne strategije hrvatske poljoprivrede, koja će se morati okrenuti profitabilnijim kulturama i preradi unutar zemlje ako želi izbjeći status sirovinske baze za razvijenija tržišta.
