Godišnji deficit u razmjeni hrane prelazi dvije milijarde eura, a uvoz osnovnih namirnica premašuje pet milijardi. Iako izvozimo pšenicu, na policama dominiraju uvozni kruh, meso i mlijeko.
Hrvatska se suočava s dubokim paradoksom u vlastitoj poljoprivredi. Iako posjeduje prirodne resurse i izvozi stotine tisuća tona žitarica, vanjskotrgovinski deficit u razmjeni poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda sustavno prelazi 2 milijarde eura godišnje. Umjesto da bude izvoznik hrane koji opskrbljuje domaće stanovništvo i milijune turista, zemlja je postala duboko ovisna o uvozu.
Godišnji uvoz u kategoriji "hrana i žive životinje" premašuje 5 milijardi eura. Iako Hrvatska ostvaruje trgovačke viškove u ratarstvu, prvenstveno kod pšenice, kukuruza i uljarica, javlja se ključni problem: izvozi se jeftina sirovina s niskom dodanom vrijednošću, a uvoze skupi prerađeni proizvodi.
Najveće uvozne stavke uključuju pekarske i konditorske proizvode, čija je vrijednost uvoza nadmašila čak i uvoz svinjskog mesa. Svaki drugi kruh ili pecivo na policama dolazi iz inozemstva. Meso i mesne prerađevine također su visoko na listi, a samodostatnost u svinjetini pala je na tek oko 50 posto. Sličan pad bilježi se u govedarstvu i peradarstvu, pri čemu se često uvozi zamrznuto meso lošije kvalitete. Uz to, domaća proizvodnja mlijeka je u višegodišnjem padu, a tisuće malih mljekara su ugašene, što rezultira ogromnim uvozom konzumnog mlijeka, sireva i maslaca. Osim kupusa i mandarina, Hrvatska nije samodostatna ni u jednoj drugoj voćarskoj ili povrtlarskoj kulturi.
Zašto Hrvatska ne može sama proizvesti dovoljno hrane? Problem nije u nedostatku resursa, već u spletu strukturnih slabosti. Hrvatska poljoprivredna produktivnost iznosi tek oko 30 posto prosjeka Europske unije. Prosječno obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo (OPG) posjeduje male, rascjepkane parcele koje onemogućuju primjenu moderne mehanizacije i povećavaju troškove.
Nedostatak prerađivačkih i logističkih kapaciteta dodatno otežava situaciju. Bez hladnjača, sušara, pakirnica i distributivnih centara, mali poljoprivrednici u vrijeme berbe moraju prodavati robu ispod cijene ili dopustiti da propadne. Pritisak velikih trgovačkih lanaca, koji traže stalne količine i niske cijene, tjera trgovce da se okreću velikim europskim distributerima jer rascjepkani domaći proizvođači ne mogu ispuniti uvjete nabave. Dodatno, dugogodišnji poremećaji na tržištu, niske otkupne cijene i spora administracija doveli su do drastičnog smanjenja stočnog fonda, koji je ključan za stvaranje dodane vrijednosti.
Kako bi se zaustavilo pražnjenje ruralnih područja, nužno je promijeniti način upravljanja agrarnom politikom. Sustav poticaja, koji se godinama isplaćivao "po hektaru" bez obzira na proizvodnju, potrebno je reformirati i izravno vezati uz predane količine i stvorenu dodanu vrijednost. Podrška treba biti usmjerena na OPG-ove srednje veličine (5 do 30 hektara), koji bi trebali biti kralježnica hrvatskog sela, ali često ispadaju iz natječaja za EU fondove.
Osim ekonomskih mjera, ključna je i kvaliteta života. Mladi se neće vratiti na selo samo zbog potpora ako im nedostaju dječji vrtići, kvalitetne škole, ambulante, širokopojasni internet i dostupno stanovanje. Uz to, potrebno je ukinuti birokratske barijere koje obeshrabruju mlade generacije, poput komplicirane dodjele državnog poljoprivrednog zemljišta.
Nekoliko europskih zemalja nudi modele za transformaciju. Nizozemska, površinom manja od Hrvatske, drugi je najveći izvoznik poljoprivrednih proizvoda na svijetu, odmah iza SAD-a. Njihov uspjeh temelji se na suradnji države, znanstvenih instituta poput Sveučilišta Wageningen i samih poljoprivrednika, uz primjenu stakleničke tehnologije i precizne poljoprivrede.
Poljska je nakon ulaska u EU iskoristila sredstva za modernizaciju malih i srednjih OPG-ova te izgradnju stotina lokalnih hladnjača i prerađivačkih pogona. Umjesto izvoza sirovina, postali su vodeći proizvođač peradi, jabuka i mliječnih prerađevina. Austrija je svoj model izgradila na brendiranju i ekološkoj proizvodnji, gdje je preko 25 posto površina pod eko-uzgojem, te na izravnom povezivanju poljoprivrede s turizmom, prodajući premijum proizvode izravno gostima.
Da bi Hrvatska smanjila uvoznu ovisnost i vratila život na selo, nužan je zaokret od pasivnih poticaja prema aktivnom ulaganju u zadruge, logistiku, preradu i tehnologiju, uz strateško spajanje domaće poljoprivrede s turističkim sektorom.
