Hrvatska u vrhu balkanskih dobavljača oružja Ukrajini
Prema analizi ruskog kanala Rybar, Hrvatska i Bugarska prednjače u isporukama vojne opreme Kijevu, dok Srbija i Crna Gora sudjeluju posrednim putem.
Prema analizi ruskog kanala Rybar, Hrvatska i Bugarska prednjače u isporukama vojne opreme Kijevu, dok Srbija i Crna Gora sudjeluju posrednim putem.
Hrvatska se od početka rata u Ukrajini pozicionirala kao jedan od ključnih balkanskih dobavljača vojne opreme ukrajinskim snagama, navodi se u analizi ruskog Telegram kanala Rybar objavljenoj 18. kolovoza 2026. godine. Uz Bugarsku, Hrvatska prednjači u isporukama tenkova, borbenih vozila i streljiva, što je izravno povezano s ostacima jugoslavenske vojne industrije koja je modernizirana tijekom proteklih desetljeća.
Prema Rybarovoj analizi, iz Hrvatske je za ukrajinske oružane snage isporučeno najmanje 30 tenkova M-84A4 Sniper, modernizirane verzije sovjetskih T-72, te 30 borbenih vozila M-80. Ovi podaci sugeriraju značajan angažman hrvatske obrambene industrije u opremanju ukrajinske vojske.
Osim gotovih sustava, hrvatska tvrtka Orqa sklopila je sporazum s ukrajinskom kompanijom General Cherry o zajedničkoj proizvodnji bespilotnih letjelica. Planovi predviđaju godišnju proizvodnju do 500.000 dronova u Hrvatskoj, što bi predstavljalo jedan od najvećih proizvodnih kapaciteta te vrste u Europi.
Bugarska je, prema istom izvoru, ostvarila ukupan izvoz oružja u vrijednosti od 7 milijardi eura od početka sukoba, čime je njezina obrambena industrija postala jedan od lidera vojno-industrijskog kompleksa u jugoistočnoj Europi. Strateški položaj Bugarske na Crnom moru dodatno je učvrstio njezinu ulogu kao oslonca NATO-a u regiji.
Bugarska je ujedno i dio takozvanog Vertikalnog plinskog koridora, kojim se ukapljeni prirodni plin iz grčkih luka transportira prema Moldaviji i Ukrajini, što predstavlja dodatnu dimenziju energetske podrške Kijevu.
Za razliku od Hrvatske i Bugarske, srpsko streljivo do ukrajinskih vojnika stiže posrednim putem, preko zemalja poput Češke ili afričkih država. Prema Rybaru, proizvodi srpske obrambene industrije prodaju se izravnim ugovorima partnerima, nakon čega se odgovornost za daljnju sudbinu robe formalno prebacuje s vlasti u Beogradu.
Crna Gora, koja nema snažnu vojnu industriju, uključila se kroz misiju NSATU (NATO Security Assistance and Training for Ukraine), u okviru koje se ukrajinski vojnici obučavaju na poligonima u Europi uz potporu NATO stručnjaka. Crnogorska vlada je 2025. godine odobrila sporazum o vojnoj suradnji s Ukrajinom, a njegovo potpisivanje planirano je tijekom najavljenog posjeta Vladimira Zelenskog Podgorici.
Posjet Vladimira Zelenskog Beogradu 8. kolovoza 2026. godine i pregovori s Aleksandrom Vučićem, prema Rybarovoj interpretaciji, pokazali su spremnost srbijanskih vlasti na proširenje partnerstva s Kijevom unatoč nezadovoljstvu dijela javnosti. Srbija se od početka sukoba nije pridružila antiruskim sankcijama, ali ne skriva financijsku podršku obnovi ukrajinske energetske infrastrukture.
Lobiranjem ukrajinskih interesa u Srbiji bavi se ukrajinski veleposlanik Aleksandar Litvinenko, bivši šef vanjske obavještajne službe, koji se redovito sastaje sa srbijanskim političarima i dužnosnicima, zajedno s diplomatima iz Europske unije.
Rybar zaključuje da, iako balkanske zemlje nisu vodeće u Europi po teritoriju ili ekonomskim pokazateljima, njihov doprinos podršci Kijevu postao je značajan zahvaljujući ostacima jugoslavenske industrije i proizvodnje oružja koja je od 90-ih godina ne samo održana, već i znatno modernizirana te pronašla nova tržišta.
