Juka snima dokumentarac o Sinjskoj reri
Autor je obišao cijelu trasu nekadašnje uskotračne pruge od Splita do Sinja kako bi zabilježio sjećanja na legendarnu željeznicu prije nego što i posljednji tragovi nestanu.
Autor je obišao cijelu trasu nekadašnje uskotračne pruge od Splita do Sinja kako bi zabilježio sjećanja na legendarnu željeznicu prije nego što i posljednji tragovi nestanu.
Još kao dječak, autor dokumentarca Juka slušao je priče svojih djedova o vlaku toliko sporom da su putnici znali sići, odmoriti se i pješice ga sustići na sljedećoj postaji. Te obiteljske anegdote, ispričane s dozom humora i nostalgije, potaknule su ga da krene putem nekadašnje Sinjske rere i snimi dokumentarac o jednoj od najvoljenijih dalmatinskih pruga.
Djed Slavko često bi ga pitao: "A znaš li ti da su vlaji feratom u Split tukce i prajce vozili? Da bi sidili i na krovu kada ne bi bilo mista u vagonima?" Te su riječi u autorovoj mašti stvarale prizore nalik onima iz egzotičnih dokumentaraca. S druge strane, djed Jure, rodom iz sela Niskog u Dalmatinskoj zagori, pamtio je sasvim drugačiju sliku: "Ništa lipše nije bilo nego popit malo vina i s ljudima zaojkati koju pismu do Splita."
Iako su dolazili iz različitih sredina, obojicu je uz Reru vezala ista emocija. "Tek mnogo godina poslije shvatio sam da nije riječ samo o vlaku. Bila je to žila kucavica koja je desetljećima povezivala Split, Sinj i cijelu Cetinsku krajinu", objašnjava autor, dodajući kako su ga upravo te priče potaknule da obiđe cijelu trasu i ostavi trajni zapis.
Dok je sredinom 19. stoljeća željeznica mijenjala lice Europe, Dalmacija je ostajala prometno izolirana pokrajina Habsburške Monarhije. Roba i ljudi kretali su se starim karavanskim putevima i Napoleonovim cestama. Prva studija o povezivanju jadranskih luka s unutrašnjošću izrađena je još 1836. godine, no nedostajalo je političke volje za realizaciju.
Ključni pomak dogodio se 21. prosinca 1898. godine, kada je donesen zakon o gradnji uskotračne pruge od Splita prema Aržanu s ogrankom za Sinj. Ovo je bila prva faza planirane željezničke veze prema Sarajevu, koja je tada trajala i do pet dana putovanja. Tender za izvođača radova objavljen je 1901., a ugovor je dobio konzorcij iz Splita, Antičević i družina. Upravljanje izgradnjom bilo je u rukama carskog inženjera Henrika Weidlicha.
Radovi su napredovali nevjerojatnom brzinom. Već krajem 1902. godine, gotovo sve stanice bile su završene, tuneli probijeni, impresivni vijadukt u Klisu izgrađen, a sva potrebna infrastruktura postavljena. Nova pruga bila je gotovo pet kilometara dulja od postojeće ceste između Splita i Sinja, ali je upravo taj raspored omogućio savladavanje strmih obronaka Kose, Klisa i Rupotina.
Prvi vlak prema Sinju krenuo je 12. rujna 1903. godine, ali ne uz svečarsko ozračje, već uz snažno policijsko osiguranje. Mještani su bili nezadovoljni jer su natpisi na stanicama bili na talijanskom i njemačkom, a obećanje o produžetku pruge prema Aržanu nikada nije ispunjeno. Vladalo je mišljenje da željeznica nije izgrađena za njih, već prvenstveno za vojne potrebe Austro-Ugarske i spajanje Splita s velikom vojnom postajom u Sinju.
Obilazeći trasu, autor je otkrio brojne skrivene tragove nekadašnje pruge. U Vranjicu i danas stoji kamena jednokatnica nekadašnje željezničke postaje Vranjic-Solin, gotovo potpuno skrivena iza gustog raslinja. Na zapadnoj fasadi još uvijek se vidi natpis s imenom postaje, dok u dvorištu djeca bezbrižno igraju, nesvjesna da su u zgradi kroz koju su desetljećima prolazile tisuće putnika.
Duboko ispod današnje splitske zaobilaznice skriva se tunel Jadro, probijen 1903. godine. Dug svega 118 metara, najkraći je na cijeloj trasi. Oba njegova ulaza i danas čuvaju dobro očuvane talijanske bunkere iz Drugog svjetskog rata. Nedaleko odatle nalazilo se stajalište Kosa, otvoreno 1910. godine, od kojeg je ostala tek uspomena na skromnu nadstrešnicu.
U podnožju kliške tvrđave pojavljuje se jedan od najljepših objekata na cijeloj trasi, Vetmin most. Izgrađen od klesanog kamena, dug oko 77 metara, sa sedam elegantnih lukova, i danas odolijeva zubu vremena. Nakon uklanjanja tračnica most nije izgubio svoju svrhu, njime sada prolazi lokalna cesta.
Tunel Tri kralja, probijen 1903. kroz stijenu Greben, ima samo 123 metra duljine. Danas je zatvoren i koristi se za uzgoj gljiva. Ista sudbina zadesila je i najduži tunel na pruzi, Gornju Rupotinu, dug čak 400 metara, koji je također prenamijenjen u gljivarnik. Željeznički kolodvor u Klisu, kamena zgrada veća od tristo četvornih metara, zahvaljujući ljudima koji u njoj žive ostao je najljepši na cijeloj trasi.
Putovanje od Sinja do Splita trajalo je oko dva i pol sata, a u suprotnom smjeru gotovo tri sata zbog strmih uspona. Dok je autobus istu udaljenost prelazio za otprilike sat vremena, putnici u parnom vlaku strpljivo su prihvaćali spor tempo vožnje. No, ono što je Reri nedostajalo u brzini, nadoknađivala je iskustvom. S padina Mosora pružao se prekrasan pogled na Split, Solin i Kaštelanski zaljev.
U vagonima se razgovaralo, pjevalo, jelo i trgovalo. Seljaci su prevozili meso, povrće, rukotvorine, janjce i kokoši prema splitskom Pazaru. Djeca su se skrivala ispod sjedala kako bi izbjegla plaćanje karte, a kondukteri su često zatvarali oči. Rerom se putovalo na Sinjsku alku, sajmove, političke skupove, kod liječnika ili u školu. Bila je mjesto susreta na kojem su se sklapala prijateljstva i pjevale pjesme koje su postale dio kolektivne memorije.
Hrvatski sabor predložio je ukidanje pruge u travnju 1962. godine. Procjena troška obnove iznosila je milijardu i dvjesto pedeset milijuna tadašnjih dinara, što se pokazalo neisplativim. Posljednja vožnja Sinjske rere dogodila se 30. rujna 1962. godine.
Prometnik Marko Grbeša, koji je tog dana posljednji put podigao zviždaljku, ovako je opisao taj trenutak: "Tog dana čuo se posljednji zvižduk ferate, Rere kako ju je narod prozvao, i to mi je bio najtužniji dan u životu. S Rerom sam i ja umra, nesta' s njezinim zadnjim zviždukom."
Danas, više od šezdeset godina nakon posljednje vožnje, autor dokumentarca želi sačuvati sjećanje na tu legendarnu prugu. "Ljudi se ne sjećaju lokomotive. Sjećaju se osjećaja putovanja", zaključuje Juka, uvjeren da Rera nije bila samo vlak, već neizbrisiv dio identiteta Dalmatinske zagore.
