Umirovljeni šef zagrebačkog Odsjeka za očevide Branko Lazarević u knjizi 'Zovite me Šakal' donosi nevjerojatnu priču o najpoznatijem hrvatskom provalniku i njihovom odnosu koji je nadilazio uobičajenu igru mačke i miša.
Branko Lazarević, 76-godišnji umirovljeni šef zagrebačkog Odsjeka za očevide, novinar i pisac, sredinom srpnja 2026. objavio je svoju sedmu knjigu "Zovite me Šakal". U njoj iz perspektive najpoznatijeg provalnika bivše države, Josipa Mahovlića, pripovijeda o njegovom životu, ali i o nesvakidašnjem odnosu koji su razvili lovac i plijen. "Knjiga je izašla sredinom srpnja i u njoj vam mrtav čovjek govori o svom životu, a ne morate mu vjerovati ni jednu jedinu riječ", slikovito opisuje Lazarević za Gloriju.
Josip Mahovlić, poznat po nadimku Šakal, desetljećima je bio na meti policije. Dolazio je sa Žumberka, točnije iz Donjeg Oštrca, a nadimak je uzeo po uzoru na Carlosa, tada najtraženijeg svjetskog terorista iz Venezuele. Lazarević se živo sjeća prvog susreta s njim: "Izgledao je kao odvjetnik. Besprijekorno odijelo, ulaštene cipele, ispeglane hlače, kravata, aktovka... A u toj je aktovci znao biti i kilogram zlata. Pomislio sam da su priveli pogrešnog čovjeka."
Mahovlić je provaljivao u stanove diljem Zagreba i Europe, a živio je poput bonvivana. Odsjedao je u najboljim hotelima, vozio se taksijem i sjedio u luksuznim zagrebačkim lokalima. U jednom je danu znao provaliti u nekoliko stanova imućnih građana. U Zagrebu je imao dva unajmljena stana u središtu grada, a zapravo je živio u tadašnjem hotelu Sport na Trešnjevci. Mijenjao je identitete jednako često kao i pet odijela koja je posjedovao, nikada ne noseći isto dva dana zaredom. "Nitko nije imao razloga sumnjati. Čovjek je bio uglađen, obrazovan i uvijek je plaćao", objašnjava Lazarević.
Mahovlić je zalazio u zagrebački kazališni kafić i predstavljao se kao povratnik iz Njemačke koji je u prometnoj nesreći izgubio suprugu i dijete, zbog čega je dobio veliku odštetu. Imao je i romantičnu stranu, bio je neizmjerno zaljubljen u legendarnu glumicu Enu Begović i jednom joj je poslao buket od sto ruža. Lazarević upozorava: "Tu treba biti jasan jer se to lako iskrivi: ljudi iz tog društva nisu znali tko je on. Prevario je i njih, kao što je prevario i sve ostale. Bili su žrtve njegove priče, a ne sudionici. I to je za mene najzanimljiviji dio: nije htio samo novac. Htio je društvo. Htio je sjediti za stolom za kojim se nije rodio."
Nikada nije pružao otpor prilikom uhićenja. "Uhitio sam ga u jednom kafiću blizu Zrinjevca. Sjedio je mirno, kao da me čekao, i bez riječi pošao sa mnom u Đorđićevu ulicu. Nikada nije pružao otpor. To je bio njegov stil, nikad nasilje, nikad oružje. Smatrao je da je nasilje priznanje da nisi dovoljno pametan. U tome bih se složio s njim", prisjeća se Lazarević.
Mahovlićeva razbojnička karijera završila je kada su mu na pragu šezdesetih popustili refleksi. Kroz život je u zatvorima proveo ukupno dvadeset i pet godina. Po izlasku se vratio na Žumberak, u roditeljsku kuću bez vode i struje, često i bez hrane. Tada mu je prišao upravo čovjek koji ga je godinama lovio. "Tada sam se pojavio ja i ponudio mu dogovor: on meni svoju priču, a ja njemu šteku cigareta i sto kuna mjesečno. Pristao je odmah", govori Lazarević.
Ubrzo mu je počeo donositi i hranu te hraniti njegove dvije mačke. Dolazio je jednom ili dvaput tjedno i snimao njihove razgovore na diktafon. "Nazovite to kako god želite, prijateljstvom, navikom ili tvrdoglavošću. Ja to vidim ovako: bio je loš čovjek koji se ni za što nije pokajao, ali nisam mogao gledati da netko preda mnom gladuje. To sam radio zbog sebe, a ne zbog njega", iskren je. Motivaciju za takav čin pronalazi u vlastitom teškom djetinjstvu. "Čovjek koji je bio gladan prepoznaje glad kod drugoga i ne može je zaobići, ni kad je taj drugi lopov."
Mahovlić je knjigu čekao, ali je nije dočekao. Umro je 2015. godine. "Među nama nije bilo mržnje. Ali ni mog divljenja prema njemu. Dok je krao, znao je da ga tražim, stalno sam za njim kasnio jedan korak. Ali htio sam otkriti odakle je dolazila ta njegova patologija te, kao što sam rekao, davno sam si obećao napisati knjigu o njemu. I Josip ju je čekao, ali je nije dočekao", prisjeća se bivši inspektor.
Rođen 1949. u Bijeljini, Lazarević je i sam prošao trnovit put. Majka ga je napustila kada je imao samo šest mjeseci, a odrastao je uz baku. "Bilo je teško i često smo gladovali. Iz toga je izišlo sve ostalo u mom životu, pa i ova knjiga", prisjeća se. U školu je išao bos i često gladan. "Jednom mi je razrednica dala novac i taj sam mjesec užinao kao i svi ostali. Idući mjesec opet nisam. To se ne zaboravlja", govori. "Bio sam tih i povučen, kao i sva djeca bez očeva. Nas bez oca zadirkivali su, a znali su nas i istući oni koji su oca imali. Pritom smo morali šutjeti."
U Zagreb je prvi put došao 1963., a ljubav prema gradu traje i danas. "Zagreb mi je dao posao, kruh, školu, stan i život. Vjerujem da sam i ja njemu vratio koliko sam mogao", kaže. Pravni fakultet upisao je 1974., no dvije godine kasnije prešao je na Policijsku akademiju koju je završio 1980. godine. Radio je neke od najtežih očevida u novijoj povijesti Zagreba. Nakon raketiranja Zagreba 1995. koordinirao je rad više od dvadeset operativaca te s kolegama sastavljao spis koji je poslije bio dokazni materijal u Haagu u postupku protiv Milana Martića. Na Badnjak 1991. ranjen je u lijevo rame. "Iskre su sijevale, a jedan metak pogodio me u lijevo rame. Prevezli su me u bolnicu, ali sam iz nje, u pidžami, pobjegao i došao u ured. Sedamnaest mjeseci nosio sam metak u sebi." Proglašen je civilnom žrtvom Domovinskog rata iako je bio policajac, a već trideset i pet godina vodi borbu da dokaže da je ratni vojni invalid. Predmet je na Upravnom sudu.
U mirovinu je otišao 1. siječnja 1998., no nastavio je pisati za Jutarnji list, Večernji list, Vjesnik, Arenu, Slobodnu Dalmaciju i 24sata. Do sada je objavio sedam knjiga, uključujući "Vinka Pintarića, zagorskog ubojicu stoljeća" 2004., četiri sveska "Zapisa iz Đorđićeve" šest godina poslije te "Dječakovu potragu za mrtvim ocem" 2014. godine. "Sve su to slučajevi koje sam ili vodio ili im bio vrlo blizu. Nikada nisam pisao o onome što nisam vidio", ističe. Desetogodišnji brak sa suprugom Gordanom raspao se jer ga jednostavno nije bilo doma, radeći po petnaest do dvadeset sati dnevno. Kći Gorana, kemijska laborantica, ostala je s njim i često je išla s ocem na posao u Đorđićevu. Slobodno vrijeme danas provodi u Utrinama s prijateljima Ivicom Marušićem, koji je u stotoj godini života, i Nenadom Cvitkovićem. Preko Facebook grupe "Lazine potrage" spojio je oko tristo obitelji, a u dva slučaja pronašao je ljude za koje su svi bili sigurni da su mrtvi. "Najbolji dio dana je kad se to dogodi", kaže Lazarević.
