Suzana Rešetar, majka 17-godišnjeg sina s invaliditetom, suočena je s procjenom koja se, tvrdi, svela na administrativno ispunjavanje obrazaca, dok konkretna pomoć izostaje, a obitelj je na rubu snaga.
"Ne možete život staviti u tablicu i očekivati da ga pretvorite u nulu ili desetku." Ovim riječima Suzana Rešetar, majka 17-godišnjeg sina Ivana s invaliditetom i čelnica udruge Sjena, opisuje svoje iskustvo s komisijskom procjenom za ostvarivanje prava na osobnu asistenciju. Umjesto uvida u stvarne potrebe njezine obitelji, susrela se s onim što naziva pukim zadovoljavanjem administrativne forme.
Novi Pravilnik o procjeni potreba za osobnom asistencijom, donesen sukladno odluci Ustavnog suda, trebao je uvesti individualni pristup. Procjena se više nije smjela temeljiti samo na dijagnozi, već je morala uzeti u obzir stvarne životne uvjete i potrebe korisnika. U praksi je, tvrdi Rešetar, taj individualni pristup ostao mrtvo slovo na papiru.
Uvedena je takozvana orijentacijska lista pitanja, koja je trebala biti tek polazište za razgovor. No, prema njezinim riječima, čitav se postupak sveo na ispunjavanje te liste pred članicama komisije, socijalnom radnicom i psihologinjom, koje nju i njezinu obitelj vide prvi put u životu.
"To je zadovoljavanje administrativne forme. Ne znam kako bih to drugačije nazvala", izjavila je Rešetar za Novi list.
Ogorčena je činjenicom da se složenost svakodnevnog života osobe s invaliditetom pokušava svesti na unaprijed zadane kućice i brojčane procjene. "Kako da ja svoj život stavim u vaše pitanje da biste vi mogli napisati nula ili deset? Ne možete život staviti u tablicu", rekla je.
Ona potrebe svojeg sina procjenjuje na oko 420 sati mjesečno, uključujući vrijeme provedeno u ustanovi. No, boji se da bi konačno rješenje moglo biti znatno manje od broja sati koji, po njezinu mišljenju, odgovaraju stvarnim potrebama obitelji. "Vide nas prvi put, ne znaju naš život, nemaju pojma što nas treba pitati. To bi trebala biti orijentacijska lista da znate odakle krenuti. A zapravo je to kompletan razgovor", pojasnila je.
Obitelj je dobila prijedlog da se Ivan, koji je na pragu punoljetnosti, izmjesti u Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava. Na takvo rješenje Suzana Rešetar ne pristaje jer tvrdi da nema dovoljno informacija o uvjetima i programu koji bi njezin sin ondje imao. "Ne mogu pristati da ode u centar gdje znam da su uvjeti loši. Želim znati tko će i što s njim raditi", izjavila je.
Predložila je mogućnost poludnevnog boravka kao privremeno rješenje, ali ni za taj oblik skrbi nije dobila konkretne informacije. Dodatnu zabrinutost izazvala je spoznaja da ustanova nema razrađen plan za hitne situacije. "Imamo ustanovu socijalne skrbi koja nema razrađen plan što u slučaju hitnih situacija. Znači, da ja sutra umrem, oni Ivana ne bi mogli izdvojiti jer su na godišnjem", zgrožena je Rešetar, naglašavajući da njezino dijete ondje ne bi išlo "na postelju i obrok", već mu je potreban plan i program aktivnosti.
Cijelu situaciju dodatno otežava činjenica da Suzana Rešetar za dva tjedna treba na operaciju, a ne zna tko će preuzeti brigu o Ivanu. Kao roditelj njegovatelj ima pravo na bolovanje, ali sustav nema predviđenu zamjenu. "Suprug bolovanje na Ivana ne može uzeti jer sam ja njegov roditelj njegovatelj. Možemo, dakle, samo varati sustav, što ne želimo. Najavila sam u lipnju bolovanje, nitko mi još iz sustava nije odgovorio. Bojim se da i neće. Odbolovat ću bez pomoći i zatvoriti bolovanje, tako će to biti", rekla je.
Zahtjev za osobnog asistenta predala je 30. prosinca 2025. godine. Nakon toga uslijedila je požurnica, žalba Ministarstvu, a nakon isteka zakonskog roka i postupak pred Upravnim sudom zbog šutnje administracije. Vrijeme prolazi, postupci se ponavljaju, a konkretna pomoć izostaje. Njezin suprug, koji ima 54 godine, iscrpljen je stalnom brigom, baš kao i ona. "Mi više ne možemo. Ivano je odrasla osoba, trebaju nam još jedne ruke", poručila je majka.
