Martić pobjegao iz Knina pa cmoljio
Dok su hrvatske snage dovršavale 'Oluju', krajinski predsjednik pozivao je na borbu, a deseci tisuća Srba napuštali su svoje domove.
Dok su hrvatske snage dovršavale 'Oluju', krajinski predsjednik pozivao je na borbu, a deseci tisuća Srba napuštali su svoje domove.
U kolovozu 1995. godine, tijekom vojno-redarstvene akcije 'Oluja', gotovo cjelokupno srpsko stanovništvo napustilo je područja koja su došla pod nadzor hrvatskih snaga. Točan broj ljudi koji su tada otišli i dalje je predmet različitih procjena, a dodatnu dimenziju tom povijesnom trenutku daje i apel koji je tadašnji čelnik pobunjenih Srba uputio preko televizije.
Neposredno nakon 'Oluje', hrvatske vlasti procijenile su da je nekadašnja pobunjena područja napustilo nešto više od 154.000 osoba. S druge strane, Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava iznio je procjenu o otprilike 200.000, odnosno najmanje 180.000 ljudi. Postoje i autori koji, uzimajući u obzir iseljavanje 'više desetaka tisuća' Srba i prije kolovoza 1995., smatraju da je tijekom same akcije domove napustilo njih oko 100.000. Ove podatke u svojoj knjizi 'Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995.' iznosi autor Nikica Barić, naglašavajući kako je teško doći do precizne brojke zbog nedostatka pouzdanih podataka o broju Srba koji su na tom području živjeli prije akcije.
Dok su hrvatske snage privodile akciju kraju, krajinski predsjednik Milan Martić dao je izjavu za TV Republike Srpske. Iako se navodno nalazio u Srbu, postoji mogućnost da se već tada povukao na teritorij Republike Srpske. U vidno deprimiranom stanju, Martić je pozivao na daljnju borbu. "I u ovako teškoj situaciji, ako je ikome teško, naravno, meni je najteže. Ja sam ostao, kao što vidite, ovdje, ne želim da se povlačim", rekao je Martić za TV Republike Srpske.
Potom je uputio apel: "Koristim priliku da pozovem sve rodoljube... sve, iz svih srpskih zemalja, pa i iz dijaspore, da se vrate da obrane otadžbinu, Republiku Srpsku Krajinu." Ustrajao je na stavu da ne priznaje ono što je nazvao okupacijom, tvrdeći: "Ne priznajem nit ću ikad priznati okupaciju i dok ijednog Krajišnika ima u životu tu okupaciju ne smijemo priznati."
U nastavku obraćanja, Martić je priznao nadmoć hrvatske vojske u artiljeriji, ali je izrazio uvjerenje u pobjedu zbog 'srca' i 'motiva' za borbu. "Nije hrvatska vojska toliko moćna i snažna... mi možemo i ovu muku koja nas je snašla, da možemo prevladati", poručio je iz pozadine, daleko od bojišta.
Krajinski Srbi koji su napustili svoje domove uglavnom su otišli u Republiku Srpsku i SR Jugoslaviju. Među njima je, prema Barićevim navodima, vladalo snažno razočaranje i ogorčenje, usmjereno kako prema Slobodanu Miloševiću, tako i prema vlastitim političkim i vojnim vođama. Umjesto sigurnog utočišta, mnoge vojno sposobne izbjeglice dočekala je nova trauma. Srbijanska policija hvatala ih je i upućivala u istočnu Slavoniju, točnije u Erdut, uporište Arkanove Srpske dobrovoljačke garde.
Tamo su se nad njima iživljavali Arkanovi 'Tigrovi', optužujući ih da su 'srpski izdajnici'. Jedan od ljudi koji je prošao to maltretiranje kasnije je svoje iskustvo podijelio s N. Devetakom, prisjećajući se snimke iz 1990. godine iz Petrinje na kojoj je s grupom uzvikivao 'Ovo je Srbija'. "Taj snimak mi se stotinu puta vrtio pred očima u Erdutu dok sam sam sebi govorio: 'Eto ti sad Srbije, jebala te Srbija'", ispričao je taj neimenovani čovjek, sažimajući u toj rečenici svu gorčinu i razočaranje koje su osjećali mnogi.