Matanović pogođen snajperom, odbio napustiti crtu
Dok je svijet gledao Knin, na Banovini su se vodile najkrvavije borbe. Oslobođenje Petrinje 6. kolovoza 1995. izboreno je uz teške gubitke i pogibiju zapovjednika Predraga Matanovića.
Dok je svijet gledao Knin, na Banovini su se vodile najkrvavije borbe. Oslobođenje Petrinje 6. kolovoza 1995. izboreno je uz teške gubitke i pogibiju zapovjednika Predraga Matanovića.
Pukovnik Predrag Matanović, jedan od najcjenjenijih zapovjednika 2. gardijske brigade "Gromovi", prvo je pogođen snajperskim hicem u ruku na ulazu u Petrinju, i nije se povukao. Nastavio je voditi napad sve dok ga nije smrtno ranio geler topničke granate na području Kolonije, trećeg dana vojno-redarstvene operacije "Oluja", 6. kolovoza 1995. godine.
Tog je dana hrvatska zastava, nakon gotovo četiri godine okupacije, ponovno zavijorila nad gradom. No put do slobode bio je daleko teži nego na drugim pravcima napada, tek nakon prilagodbe taktike i promjene načina vođenja operacije obrana neprijatelja je slomljena.
Petrinja nije bila samo jedan od okupiranih gradova. Bila je jedno od ključnih uporišta srpskih snaga na Banovini, bitno za kontrolu prometnica prema Glini, Hrvatskoj Kostajnici i Dvoru. Hrvatsko zapovjedništvo bilo je svjesno da će upravo ovdje naići na jedan od najorganiziranijih otpora tijekom cijele "Oluje".
Za razliku od dijelova bojišta gdje je protivnička obrana brzo probijena, na petrinjskom pravcu snage takozvane Republike Srpske Krajine pružile su snažan otpor, koristile su dugogodišnje pripremljene položaje, minska polja i dobro postavljene vatrene točke koje su usporavale svaki pokušaj prodora.
Operacija je započela u zoru 4. kolovoza 1995., a na petrinjskom pravcu napadale su postrojbe Zbornog područja Zagreb. Glavnu ulogu imali su pripadnici 2. gardijske brigade "Gromovi", uz druge postrojbe Hrvatske vojske i policije, a prvotni plan bio je brzo probiti obranu i ući u grad.
Međutim, upravo na ovom dijelu bojišta pokazalo se da protivnička obrana nije bila uzdrmana u očekivanoj mjeri. Snažna topnička vatra, protunapadi i dobro organizirana obrana kočili su napredak, borba je vođena gotovo za svaki položaj, a hrvatske snage imale su velike gubitke u ljudstvu i opremi.
U tim teškim borbama život je izgubio pukovnik Predrag Matanović. Njegovi suborci godinama naglašavaju da nije zapovijedao iz pozadine, već je dijelio s vojnicima najveće opasnosti nalazeći se među njima, zbog toga se njegovo ime danas posebno ističe u povijesti 2. gardijske brigade i zaštite Petrinje.
Vojarna u Petrinji nosi njegovo ime, a spomenik na Senjaku postao je okupljalište branitelja i građana tijekom obilježavanja obljetnica oslobođenja. Njegova pogibija postala je simbol časnika koji je autoritet gradio osobnim primjerom, ostajući uz svoje vojnike do posljednjeg trenutka.
Vojni analitičari i povjesničari već tri desetljeća analiziraju razloge žestokog otpora na ovom dijelu bojišta. Najčešće se spominju četiri glavna razloga: vrlo snažna i duboko postavljena obrana neprijatelja koja je izgrađivana gotovo četiri godine, minska polja i prirodne prepreke koje su kočile oklopne i mehanizirane jedinice, potcjenjivanje otpornosti obrane na određenim pravcima napada, te nužnost izmjene prvotnog plana kada je postalo očito da se grad ne može zauzeti izravnim napadom u prvom danu akcije.
Među sudionicima Domovinskog rata često se ističe ključna uloga generala Petra Stipetića. Nakon što je procijenio situaciju, promijenio je način na koji se operacija vodila, umjesto napornih frontalnih napada, fokus je prebačen na okruživanje neprijateljskih položaja, prekidanje njihovih linija opskrbe i tjeranje neprijatelja da se povuče.
Nakon te izmjene tempo operacije na sjevernom dijelu bojišta se povećao, pa su hrvatske snage već 6. kolovoza zauzele Petrinju, a zatim Hrvatsku Kostajnicu i Glinu. Organizirani otpor na Banovini time je praktički prestao.
U javnosti se često ističe Knin kao simbol pobjede, no branitelji Banovine podsjećaju da je upravo petrinjsko bojište bilo među najkrvavijima. Veterani 2. gardijske brigade svake godine odaju počast suborcima koji su poginuli tijekom borbi te ističu kako su upravo njihove žrtve omogućile nastavak napredovanja, Petrinja slavi Dan oslobođenja ne samo kao dan vojne pobjede, već i kao Dan hrvatskih branitelja Grada Petrinje.
Većina hrvatskih vojnih povjesničara slaže se da je Petrinja bila jedno od najzahtjevnijih bojišta "Oluje". Uspjeh operacije nije se dogodio jednim spektakularnim probojem, nego kroz višednevne borbe u kojima su hrvatske postrojbe morale prilagoditi prvotni plan stvarnim okolnostima na terenu, zahvaljujući odlučnosti gardijskih brigada, prilagodbi zapovijedanja i postupnom slomu cijelog obrambenog sustava nakon pada Knina.
