Predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore Željko Mihelić u otvorenom pismu poziva na osnivanje domaćeg fonda za restrukturiranje, upozoravajući na pad proizvodnje mlijeka od 35 posto i nužnost prilagodbe klimatskim promjenama.
U ponedjeljak, 17. kolovoza 2026., Željko Mihelić, koji je na čelu Hrvatske poljoprivredne komore, poslao je otvoreno pismo namijenjeno poljoprivrednicima, javnosti te Vladi Republike Hrvatske. Povod je katastrofalna suša koja i ove godine utječe na poljoprivrednu proizvodnju te veliki poremećaji na tržištu poljoprivrednih proizvoda u gotovo svim sektorima, a pismo je objavljeno dan kasnije na portalu Vinkulja.hr.
Mihelić u pismu, koje je napisao u svojstvu poljoprivrednika i stočara, poručuje da je došlo vrijeme da se jedni drugima kaže ono što možda nije uvijek ugodno čuti. "Pišem ovo pismo kao poljoprivrednik. Kao čovjek koji zna što znači posijati, čekati, ulagati i na kraju gledati u nebo", navodi na početku.
Ključna poruka pisma jest da se o suši obično počne ozbiljno govoriti tek kada je već kasno, kada se vidi šteta i kada se počne računati koliko je manje proizvedeno. Mihelić upozorava da se uvjeti proizvodnje mijenjaju, temperature rastu, toplinski valovi postaju sve češći, a sušna razdoblja ozbiljniji proizvodni rizik.
"Ako se mijenjaju uvjeti proizvodnje, mora se mijenjati i način na koji proizvodimo. I to nije pitanje ideologije. To je pitanje opstanka", naglašava Mihelić, dodajući da Hrvatska ima vodu, ali je mora znati dovesti tamo gdje je potrebna i koristiti je tamo gdje može stvoriti ekonomsku vrijednost.
Pritom ističe podatak da je na razini Europske unije 2023. godine stvarno navodnjavano oko 6,5 posto korištene poljoprivredne površine. "Ne želim od jednog podatka praviti cijelu priču, ali ne možemo budućnost hrvatske poljoprivrede graditi na nadi da će kiša pasti upravo onda kada nam treba", poručuje.
Mihelić poziva da se prestane govoriti velikim riječima i pogledaju brojke. Kod povrća je slika jasna: s 215.826 tona proizvodnja je pala na 208.764 tone, dok domaća proizvodnja pokriva manje od polovice domaćih potreba. Kod kravljeg mlijeka pad je još ozbiljniji: sa 696,1 milijun litara proizvodnja je pala na 454,3 milijuna litara, što je pad od gotovo 35 posto.
"Ne iznosim ove podatke da bih nekoga prozivao. Ne želim tražiti krivca. Želim postaviti pitanje koje moramo postaviti sami sebi: Želimo li da Hrvatska proizvodi hranu za svoje građane ili ćemo sve više ovisiti o uvozu?", pita se Mihelić, dodajući da to pitanje nije samo pitanje poljoprivrednika, nego svih nas.
Kao stočar, Mihelić ne može preskočiti ono što se događa sa stočarstvom. Upozorava da u Lici, Dalmaciji, Istri i drugim dijelovima Hrvatske, gdje je stoka stoljećima održavala prostor, njezinim nestankom površine zarastaju, najprije travom i korovom, zatim grmljem, a onda šumom. To povećava količinu gorivog materijala i požarni rizik u uvjetima visokih temperatura i suše.
"Ne tvrdim da je zarastanje poljoprivrednih površina uzrok svakog požara. Ali bilo bi neodgovorno praviti se da nije važno kako izgleda prostor koji godinama nitko ne koristi", navodi. Stoga poziva da se, gdje za to postoje prirodni i gospodarski uvjeti, stoka vrati na pašnjake, ne samo zbog stočara, mesa i mlijeka, nego i zbog zemlje, ljudi i prostora.
Mihelić dolazi do onoga što naziva najtežim dijelom pisma. Nije dovoljno reći državi što mora napraviti, nego i sebi što moramo napraviti. Promjena košta: navodnjavanje, novi nasad, plastenik, hladnjača, skladište, prerada, nova tehnologija. A hrvatski poljoprivrednik nema beskonačan kapital, pa se postavlja pitanje tko će financirati promjenu.
Njegov stav je nedvojben: niti isključivo poljoprivrednik ne može snositi trošak, niti država može u potpunosti preuzeti financiranje umjesto njega. Ulaganje vlastitog kapitala i prihvaćanje dijela rizika obveza je poljoprivrednika, dok država treba osigurati povoljne okolnosti, a financijski sektor omogućiti provedbu investicija. Zato smatra da Hrvatskoj treba snažan domaći fond za restrukturiranje, prilagodbu klimatskim promjenama i povećanje konkurentnosti hrvatske poljoprivrede.
"Ne trebamo fond za preživljavanje starog modela. Trebamo fond koji će pomoći da stvorimo novi. To je razlika između pomoći i investicije. Između saniranja posljedica i stvaranja budućnosti", poručuje Mihelić.
Mihelić naglašava da ne traži novac zato što je poljoprivredniku teško, nego zato što se mijenjaju uvjeti u kojima proizvodimo. Poljoprivrednik je, kaže, proizvođač, poduzetnik, čovjek koji ulaže vlastiti novac, rad i rizik, a država mu ne treba biti zamjena za tržište, nego partner u stvaranju uvjeta.
U zaključku pisma, Mihelić se osvrće na budućnost. Hrvatska raspolaže zemljištem, vodnim resursima, stručnim proizvođačima, naslijeđem i stručnošću, te domaćim tržištem od četiri milijuna ljudi, uz dodatno tržište EU koje broji stotine milijuna kupaca. No tradicija, koliko god važna, nije strategija.
Pritom citira kanadskog premijera Marka Carneya koji je ove godine u Davosu rekao: "Nostalgija nije strategija." Mihelić smatra da tu rečenicu moramo razumjeti i u hrvatskoj poljoprivredi. "Tradicija nam govori odakle dolazimo. Strategija mora pokazati kamo idemo", zaključuje.
Na kraju poručuje građanima Hrvatske da hrvatsku poljoprivredu ne gledaju samo kada poskupi hrana ili kada dođe suša. "Hrana se ne pojavljuje na polici trgovine. Netko je mora proizvesti", podsjeća Mihelić, upozoravajući da će račun za nepromijenjenu proizvodnju na kraju platiti potrošač, država i gospodarstvo kroz veću ovisnost o uvozu i manju sigurnost vlastite proizvodnje hrane.
