More mu nije posao, nego ljubav
Osamdesetogodišnji ribar iz Baške, koji je u mreži pronašao antičku statuu staru dva tisućljeća, i danas svakog jutra isplovljava na svojoj gajeti staroj 85 godina.
Osamdesetogodišnji ribar iz Baške, koji je u mreži pronašao antičku statuu staru dva tisućljeća, i danas svakog jutra isplovljava na svojoj gajeti staroj 85 godina.
U ranu zoru, dok se Baška još budi, gotovo je nemoguće ne primijetiti Ivana Barbalića Gungu kako se uz lučicu sprema podići mreže koje je dan ranije bacio u more. Ovaj najpoznatiji ribar mjesta svojevrsna je živa legenda, a Novi list je s njim proveo dan na gajeti staroj 85 godina koju je kupio njegov otac Anđelo Barbalić Gunga.
"Gunga mi je nadimak po familiji. Prije je Baška, dok su bili na brdu, imala puno ljudi s istim prezimenom: Barbalići, Seršići, Dujmovići, Dorčići..., a mnogi ljudi su imali i ista imena. I sad, kako će se oni razlikovati? Tako da je to nadimak koji je dodijeljen familiji, tako je to u Baški bilo. A što gunga znači, ne znam. Ali svi znaju da sam ja Ive Gunga", ponosno je objasnio.
Uz njega su se na brodu našla još dva ribolovna druga: Anđelko Kos, s kojim je prijatelj od djetinjstva, te Nijemac Mario Salaj. Motor je već brujao, posada je bila spremna, a nakon što su nas ukrcali, odbacili smo cimu i krenuli prema punti Škuljica na otoku Krku, preko puta otoka Prvića.
"Ova gajeta napravljena je 1941. godine, ima 6,8 metri, a zove se Petar. Prvo je išla samo na jedra i vesla, zatim ju je služilo par motori, a ovaj sadašnji je četvrti, Yanmar od 40 konja", rekao je Ive Gunga, pa pokazao prstom prema moru: "Tamo smo hitili!"
Mario Salaj, koji ima 37 godina i dolazi iz okolice Dortmunda, s Gungom na more ide već 30 godina. "U Bašku dolazim od kada znam za sebe, a otkad znam za sebe, znam i za Gungu. Otac je iz Zagreba i imamo stan blizu njegove konobe. Počeo sam s njim ići na more pred 30 godina, čak i imam i fotografiju tog našeg prvog odlaska", prisjetio se Salaj.
"Meni je Gunga odličan. Sviđa mi se njegov način života, ima vrlo dobru energiju: drži do tradicije, ali opet ima neki mladenački pogon, otvoren je kao osoba. I kad me on zazove da idemo na ribe, ja idem. Ne pričamo puno, ali nije ni potrebno jer se dobro slažemo", dodao je.
Kad smo stigli do sinjala, tročlana posada krenula je s dizanjem mreža. Bilo je jasno da im to nije prvi put: Gunga je dizao, Mario je čistio mreže od kamenja i drugih nečistoća, a zatim su s Anđelkom razdvajali donji dio s olovima od gornjeg s plovcima. Ulov je bio izvrstan, prepun velikih trlja od kamena, škarpoča, dvije škrpine te nešto oslića i fratri.
"Kamo sreće da je ovako svaki dan. Ovo je odličan ulov, blagoslovljeni smo", radosno je komentirao Gunga.
Na brod je sletio i galeb Marko, Gungin dugogodišnji suputnik koji zna da će i za njega biti zalogaj. Ive mu je dobacio ribu, a Marko ju je u zraku vješto uhvatio i progutao. "Marko je specijalan. Jako smo vezani. Svaki dan kad idemo na more, on mi sleti. Najsretniji sam kad mu dam neku ribicu, njegovu porciju", ispričao je Ive.
Povijest s galebovima nije mu uvijek bila sretna. "Prvog galeba sam imao tako što sam stavio jaja od galeba pod kokoš u našoj kući. Izlegla su se četiri, ali kokoš je vidjela da nešto ne štima pa ih nije baš voljela i samo jedan je preživio. Tog mi je ubio susjed jer mu je ovaj napadao njegove golubove", prisjetio se. Drugi galeb s kojim se sprijateljio također je stradao: "Bili smo u lučici i bacao sam mu ribe, a on se toliko prežderao da nije mogao poletjeti i autom su ga nehotice pregazili meni pred očima." Zato za Marka kaže: "Marko dolazi svaki dan i nadam se da neće ''partiti'' prije mene, ne bih volio i njega izgubiti."
Nakon povratka u lučicu i vezivanja gajete, svega nekoliko koraka dijeli ih od Gungine konobe na križanju Ribarske ulice i Palade. U njoj se nalazi sve potrebno: oprema za ribolov i brodicu, alati, kuhinja, veliki stol, hladnjaci s pićem i povrćem, a zidove krase fotografije iz Gungina života.
"Svi se brzo skupe kad je hrana za džabe, ha ha. Ali uvijek netko nešto i donese: vino, kobasice, salatu... Da bi nešto dobio, moraš nešto i dati, tako je to. Ja volim davati, cijeli život sam davao jer uživam u tome, jer volim kumpaniju", rekao je Gunga.
Za stolom su se okupili Vlado, Ljuba, Nikola i Viktor. "Tu smo svaki dan; i u dobru i u zlu, di drugdje. Lijepo nam je ovdje, za kafiće nismo. Svi uvijek imamo nešto za raditi oko marende; rezati luk, postaviti stol", ispričali su. Vlado je iznenada počeo recitirati svoju pjesmu: "Ispričat ću vam svoj roman. Zalutah stazom pred neki dan. Djevojče sreto, divlja kao san, pod plavim nebom Jadrana mog. Oči joj behu crne ka gar, pogled joj beše topal kao žar. Zatražim od nje srce na dar, pod plavim nebom Jadrana mog."
Ive je potom krenuo čistiti ribu koju će pripremiti u "supin", svom poznatom jelu. "U supin ide sve na hladno: kapulica na dno, riba se posloži ča se ćapalo, češnjaka i peršina, jedan pomidor na komadiće, tri žlice prezle, jedna žličica vegete, papar i malo peperončina", objasnio je.
"Naravno, niš bez maslinova ulja, ali ne previše, i malo vode da se riba osjeća kao čovjek u plićaku. Nakon 10 minuti kuhanja ide dva deci vina. Na kraju se cijela padela strese i gotovo. Dobar tek!", dodao je.
Bližilo se podne i pol, vrijeme kada Ive opet malo zazija jer u 13 sati supruga Vesna postavlja ručak na stol u njihovoj kući. "Ona je jedna divna žena jer da nisam nju imel, ne bi ništa imel. Kako sam plovio, ona je sve šoldi što sam slao doma spravljala pa smo kupili kuće i apartmane", rekao je Gunga.
"Ona je u biti delala i više od mene; držala je tri i pol kuti kuće. Sve smo na njenoj grbači storili. Ni lako ploviti ni ribariti, ali ni lako ni bit sam doma s djetetom, a bez muža koji plovi. Kćer je takoreć sama odgojila, nikad nisam bio u školi na roditeljskom sastanku, ni u vrtiću. Uvijek smo bili u dobrom, zdravom, iskrenom odnosu", dodao je.
Unatoč zdravstvenim izazovima, Gunga ne posustaje. "Živim svaki dan i ne bojim se sutra. Leta su koja jesu, ali dobro se osjećam. Bez bubrega sam, rak prostate i rak kože, rak svega. Ali idem stalno na kontrole i slušam doktore sve što mi kažu. Moraš to pit i ja to pijem", iskren je.
"Ma znaš ča, za dobar život ti treba dobra žena, dobro društvo, malo popit i bit na friškoj ariji", zaključio je Gunga.
Najneobičniji, a ujedno i najvredniji ulov koji je ikad "ćapal" bila je mala statua. "To je čovjek visine 22 cm, sa splovilom od 9 cm. To je bilo 16. srpnja 2017. kada sam je u mreži našao. Čim sam ga vidio, imao sam osjećaj da je star i vrijedan", prisjetio se Gunga.
"Ja nisam tip koji će to prodati samo da bi zaradio. Nalaz sam prijavio u konzervatorski ured pri Ministarstvu kulture i oni su ga odnijeli u Zagreb na restauraciju i ustanovili de je star dva tisućljeća. Očistili su ga, napravili nekoliko kopija i vratili ga meni na čuvanje. To je vlasništvo države, kulturno blago koje su oni dali meni na brigu, a ja ga uvijek dajem kada neki muzej zatraži za neku izložbu. Pokazao sam im i poziciju na kojoj sam to našao i tamo su našli još amfori", ispričao je.
Da treba davati da bi dobio, Gungina je životna filozofija, a o tome svjedoči i anegdota s Jamajke. "Dok sam plovio i upravljao brodom, mi bi kod Jamajke od lokalnih ribara trampili ribe za rum i cigarete. Oni presretni, mi presretni. Ali jedan dan mi smo došli, gledam dalekozorom, a ribara nije bilo, ali sam vidio bove. Fermao sam brod, digli smo vršu, izvadili ribu i stavili im tri boce viskija u vršu. Ne bi uzeo a da ne dam, ni u ludilu", rekao je.
Gunga je od osnutka član ŠRD-a Škrpina i uvijek im pomaže. "Drago mi je da su mlade cure (Nensi Marulić i Ivana Seršić op.a.) to preuzele i moram reći da to jako dobro rade. Mene raduje što su mi zahvalne, da poslušaju savjet, a savjete slušaju pametni", zaključio je.
"Rođen sam u Baški 16.6.1945. godine. Od djeda, babe i još unazad, moji su svi Bašćani. Tu sam završio i osnovnu školu te zatim Pomorsku u Malom Lošinju, gdje sam bio učenik prve generacije te srednje škole. Zatim sam plovio na Jadroliniji pa na strancu i došao do kapetana. U međuvremnu sam s bratom otvorio i krčmu, koju sam mu s vremenom prepustio, a ja sam otvorio ribarski obrt", ispričao je Gunga svoju životnu priču.
"Ribarija nije lako delo, ali meni je veliki gušt. Ne idem zbog potrebe za ribom, nego jer je to moj hobi. Ja sam bolestan, ako ne idem na more. Nasljeđe svakako je obiteljsko; moj djed i otac su bili profesionalni ribari. Ali ja nisam, ja sam školovani pomorac, a na ribe idem iz ljubavi", naglasio je.
