Naslovnice koje su ispisale povijest: Ovako je Slobodna Dalmacija zabilježila 'Oluju'
Uz 31. godišnjicu, podsjećamo na povijesne naslovnice i kronologiju vojno-redarstvene akcije koja je donijela prekretnicu u Domovinskom ratu.
Uz 31. godišnjicu, podsjećamo na povijesne naslovnice i kronologiju vojno-redarstvene akcije koja je donijela prekretnicu u Domovinskom ratu.
Prije točno 31 godinu, početkom kolovoza 1995., hrvatske su novine izlazile s naslovnicama koje su se urezale u kolektivno pamćenje. Slobodna Dalmacija tih je dana objavljivala izdanja koja su, korak po korak, prenosila vijesti o vojno-redarstvenoj akciji Oluja, najvećoj oslobodilačkoj operaciji u Domovinskom ratu. Te naslovnice danas djeluju poput sažetka jedne velike pobjede.
Prva u nizu povijesnih naslovnica nosila je naslov "Hrvatski udar iz trideset pravaca", najavljujući početak odlučne akcije hrvatskih oružanih snaga. Samo nekoliko dana kasnije, 5. kolovoza 1995., preko cijele stranice ispisan je golemi crveni naslov: "Knin je slobodan!". Taj je trenutak označio simbolički kraj srpske pobune i povratak hrvatskog suvereniteta u grad koji je godinama bio njezino uporište.
Sljedećih su dana naslovnice prenosile vijesti o završetku operacije, s porukama "Akcija Oluja je završena" i "Ostvaren san o slobodnom Kninu". Najavljivan je i povratak više od stotinu tisuća prognanika, a fotografije vojnika koji podižu ruke u znak pobjede, razrušenih kuća i nasmijanih lica svjedočile su o dramatičnom, ali presudnom prijelomnom trenutku.
Kako navodi Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, do odlučne akcije došlo je jer je srpska strana odbacivala sve mirovne inicijative. "Budući da je srpska strana odbacivala sve mirovne ponude i planove, uključujući i plan Z-4 (siječanj 1995.) koji joj je davao najširu autonomiju, sporazumno rješenje bilo je sve manje izvjesno", objašnjava Enciklopedija. Prisutnost mirovnih snaga UN-a, ističe se, paradoksalno je išla na ruku agresoru štiteći stanje stvoreno nasiljem.
Privremeni dogovori, poput otvaranja autoceste preko Okučana u prosincu 1994., brzo su propadali zbog incidenata koje je izazivala okupacijska vlast. "To je pokazalo da vodstvo pobunjenih Srba ne može prihvatiti niti postupnu reintegraciju", stoji u tekstu Enciklopedije. Nepoštivanje sporazuma izravan je povod za akciju Bljesak 1. i 2. svibnja 1995., u kojoj je oslobođeno više od 500 km² teritorija u Posavini i zapadnoj Slavoniji. No, pregovori početkom kolovoza ponovno su propali, pa se Hrvatska okrenula planiranju operacije Oluja.
Ključna diplomatska predradnja bio je Splitski sporazum, potpisan 22. srpnja 1995. između predsjednika Tuđmana i Izetbegovića o vojnoj suradnji s Bosnom i Hercegovinom. Na temelju njega izvedena je zajednička akcija HV-a, HVO-a i Armije BiH pod nazivom Ljeto '95. Njome je ne samo olakšana situacija u Bihaću, već su srpske snage potisnute iz Bosanskog Grahova i Glamoča, čime su osigurani strateški položaji na planini Dinari i otvoren put prema Kninu.
Sama operacija pokrenuta je 4. kolovoza 1995., kad su hrvatske oružane snage iz više smjerova probile neprijateljsku obranu. "Udarnu silu činile su gardijske brigade HV-a i specijalne postrojbe MUP-a", navodi Enciklopedija. U akciji je s hrvatske strane sudjelovalo oko 150 000 ljudi, što je zahtijevalo iznimno složenu logističku razradu. Već 5. kolovoza oslobođen je Knin, a do 7. kolovoza, kada je operacija službeno okončana, i cijelo dotad okupirano područje sjeverne Dalmacije, istočne Like, Korduna i Banovine. Na međunarodnoj granici hrvatske snage spojile su se s postrojbama 5. korpusa Armije BiH.
Enciklopedija bilježi da su se srpske snage povukle u rasulu i da većeg otpora uglavnom nije bilo. "Ponašanje HV-a i policije prema zatečenom srpskom stanovništvu za vrijeme operacije bilo je korektno, međutim su se poslije dogodili slučajevi osvete kao i paleži i pljačke, što je negativno odjeknulo u zemlji i inozemstvu", stoji u tekstu. Operacija je donijela potpuni preokret na vojnostrateškom planu. Iako je pod okupacijom ostao sektor UN-a Istok (Baranja i istočna Slavonija), vojna moć Hrvatske ojačala je njezin položaj u pregovorima koji su na jesen 1995. u Daytonu (SAD) rezultirali sporazumom o mirnoj reintegraciji tog područja.
Reintegracija hrvatskog Podunavlja provedena je uz pomoć UNTAES-a (Prijelazne uprave UN-a za istočnu Slavoniju) od početka 1996. do siječnja 1998. godine. "Ciljevi postavljeni na početku postignuti su bez žrtava i materijalnog stradanja uz suradnju i postupan rast povjerenja između hrvatske vlasti i lokalnoga srpskog stanovništva", navodi se u enciklopedijskom tekstu.
Enciklopedija donosi i sumorne brojke koje svjedoče o ukupnoj cijeni Domovinskog rata. Prema podacima iz 2009., na hrvatskoj je strani poginulo najmanje 12 500 osoba, a za 1030 osoba sudbina je ostala nepoznata. Ranjene su 33 043 osobe (podatak iz 1999.), od čega je 9816 civila. Prema nepotpunim podacima Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata iz ožujka 2014., na srpskoj je strani bilo 6153 poginulih i nestalih vojnika i civila. U ratu je oštećeno ili uništeno 183 526 stambenih zgrada.
Posebno je teško razdoblje bila prognanička kriza 1991. godine. Zbog strategije etničkog čišćenja, prvi su progoni počeli već u proljeće 1991. iz kninskog područja, a masovni val uslijedio je u ljeto iste godine. Vrhunac je dosegnut u studenome 1991. nakon pada Vukovara, kada je u Hrvatskoj bilo 550 000 prognanika i još 150 000 izbjeglica u inozemstvu. Nakon ponovnog popisa, broj prognanika smanjen je na oko 250 000. Skrb o njima vodila je hrvatska Vlada putem Ureda za prognanike i izbjeglice, osnovanog u prosincu 1991., koji je od sredine 1992. preuzeo brigu i o izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine.
Danas, više od tri desetljeća kasnije, naslovnice Slobodne Dalmacije iz kolovoza 1995. više su od puke medijske arhive. One su svjedočanstvo o danima kada je potvrđena sloboda i teritorijalna cjelovitost suvremene hrvatske države.
