Dugogodišnji ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata u podcastu Povijesni dijalozi iznio je dokaze o kontinuitetu velikosrpske politike od 19. stoljeća do devedesetih.
Dr. sc. Ante Nazor, dugogodišnji ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, gostovao je u podcastu Povijesni dijalozi kod voditelja Ivana Tepeša. U razgovoru je iznio niz dokumenata koji potvrđuju da je Domovinski rat bio velikosrpska agresija s kontinuitetom koji seže još od sredine 19. stoljeća, a ključni plan za ujedinjenje pobunjenih srpskih teritorija dovršen je neposredno prije operacije Oluja, koja je taj projekt trajno zaustavila.
Nazor je istaknuo da se korijeni velikosrpske ekspanzionističke politike nalaze u Načertaniju iz sredine 19. stoljeća, službenom programu tadašnje srpske države. Zapadne granice tog projekta podudaraju se s teritorijem pod osmanskom vlašću od 14. stoljeća, a zamišljena linija protezala se od Virovitice, preko Pakraca, Karlovca i Ogulina do Karlobaga.
Spomenuo je i program "Homogena Srbija" Stevana Moljevića te Instrukcije Draže Mihailovića, no posebnu pozornost posvetio je manje poznatom elaboratu iz 1939. godine, objavljenom u Zagrebu. "Sadržaj tog teksta identičan je retorici iz devedesetih. U njemu se precizno navode teritoriji koje je planirano izdvojiti iz Banovine Hrvatske, a koji se gotovo potpuno poklapaju s granicama samozvane SAO Krajine", naglasio je Nazor, ističući kako taj izvor ruši tezu da je srpska pobuna bila reakcija na strah od obnove NDH, jer ona 1939. godine nije ni postojala.
Nazor je odbacio narativ da Domovinski rat započinje višestranačkim izborima 1990. i pobjedom HDZ-a. Podsjetio je da je na Osmoj sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije u rujnu 1987. prevladala struja Slobodana Miloševića, koja je potom preuzela medije i nametnula teze o ugroženosti Srba. Te ideje potaknute su i Memorandumom SANU iz rujna 1986.
Prvi zahtjevi za osnivanjem SAO Krajine pojavili su se u veljači 1988., a ponovljeni su u rujnu 1989. u Udruženju književnika Srbije. Uslijedili su mitinzi, od skupa kod Knina 28. veljače 1989. do masovnog protuhrvatskog mitinga na Petrovoj gori 4. ožujka 1990., na kojem se prijetilo i vođi hrvatskih komunista Ivici Račanu. "U veljači 1988. HDZ-a još nije bilo na vidiku", zaključio je Nazor.
Samo tjedan dana nakon izbora, 14. svibnja 1990., JNA je donijela zapovijed o oduzimanju naoružanja Teritorijalne obrane u Hrvatskoj. Nazor smatra kako je nerealno očekivati da je hrvatsko vodstvo to moglo spriječiti jer nije kontroliralo ni polovicu policijskog sustava. Tek 5. kolovoza 1990. započinje tečaj Prvi hrvatski redarstvenik. JNA je do 18. srpnja 1991. u potpunosti stala na stranu srbijanske politike.
Osvrnuo se i na ulogu HOS-a, koji se pojavljuje u lipnju 1991. kao stranačka naoružana skupina. Iako je bila paravojna formacija, odmah se stavila na raspolaganje legalnim vlastima i na bojištima bila podređena zapovjedništvima službenih oružanih snaga. Pripadnika HOS-a bilo je ukupno oko tri tisuće, od toga oko tisuću s oružjem. Zapovjednik 9. bojne HOS-a Joza Radanović sam je donio odluku o raspuštanju postrojbe 16. siječnja 1992., dan nakon međunarodnog priznanja Hrvatske.
Nazor je iznio dokument od 1. studenoga 1991. u kojem Ministarstvo obrane Republike Srbije predlaže Vladi osiguravanje sredstava za 50 tisuća Srba u Hrvatskoj pod oružjem. "Srbija je bila nedvosmisleni agresor, a glavni provoditelj te politike bila je JNA", naglasio je, dodajući da su se pobunjenim Srbima pridružili i crnogorski MUP te teritorijalna obrana.
Dokumentirani plan teritorijalnog povezivanja Krajine sa Srbima u BiH i Srbijom postoji još iz listopada 1991., a nacrt Ustava ujedinjene Republike Srpske dovršen je neposredno pred operaciju Oluja. "Tim je projektom Oluja trajno onemogućena", zaključio je Nazor, ističući da se rat mogao izbjeći jedino hrvatskom kapitulacijom.
Govoreći o međunarodnom kontekstu, Nazor je podsjetio da su SAD, Rusija i Njemačka u početku bile za očuvanje Jugoslavije, a NATO-ovi časnici procjenjivali su da će JNA slomiti Hrvatsku za dva tjedna. Prijelomni trenutak bilo je razaranje Vukovara, nakon čega slijedi snažan angažman austrijske, njemačke i vatikanske diplomacije za priznanje Hrvatske.
Ključni preduvjet bilo je jamstvo prava nacionalnih manjina, pa Sabor u prosincu 1991. donosi Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Na sastanku Europske zajednice 16. prosinca 1991. Njemačka je objavila da će priznati Hrvatsku i Sloveniju, a međunarodno priznanje uslijedilo je 15. siječnja 1992. Hrvatska je primljena u UN 22. svibnja 1992., što je predstavljalo vrhunac međunarodne afirmacije. Predsjednik Franjo Tuđman po povratku je 24. svibnja izjavio da se rat mogao izbjeći jedino pristankom na srbijanske uvjete i kapitulaciju.
Prema Zakonu o hrvatskim braniteljima, službeni kraj Domovinskog rata je 30. lipnja 1996., no Nazor smatra da bi se stvarnim završetkom mogao smatrati 23. kolovoza 1996., kada je potpisan Sporazum o normalizaciji odnosa između RH i SRJ, koji je Sabor ratificirao 20. rujna. Posljednji poginuli hrvatski branitelj je Vinko Pinjuh, pripadnik 5. gardijske brigade, koji je preminuo 10. studenoga 1995. nakon ranjavanja u borbenim aktivnostima.
Nazor je naglasio i da je oko devet tisuća Srba ratovalo rame uz rame s Hrvatima, zbog čega se krivnja ne smije poopćavati, te odbacio teze o navodnoj podjeli BiH između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, nazvavši ih "medijskom laži i izmišljotinom".
