Ogresta je sanjao film o vukovarskoj bolnici
Jedan od najvažnijih hrvatskih redatelja od devedesetih naovamo preminuo je 3. srpnja 2026., a u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju 2021. otkrio je neispunjeni san i odbijanje HAVC-a
Jedan od najvažnijih hrvatskih redatelja od devedesetih naovamo preminuo je 3. srpnja 2026., a u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju 2021. otkrio je neispunjeni san i odbijanje HAVC-a
Autor ovog teksta zatekao se pokraj Britanskog filmskog instituta (BFI) u Londonu kada ga je sustigla vijest o iznenadnom odlasku Zrinka Ogreste (5.10.1958. - 3.7.2026.). Netom prije toga trebala je početi projekcija akcijskog trilera "Bolje sutra 2" Johna Wooa. Simbolika je bila neizbježna: institucija filma, kino, a u mislima čovjek koji je hrvatsku kinematografiju obilježio više od tri desetljeća.
Ogresta nije pripadao žanrovskom svijetu kakav je gradio Woo. Njegov najbliži susret s akcijom bila je "Crvena prašina" (1999.), kriminalistička drama nastala dijelom pod utjecajem prvog "Ramba". No njegovi su se uzori nalazili na istoku Europe, među autorima poput Krzystofa Kieslowskog i Zdeněka Svěráka, a ne na Dalekom istoku.
Unatoč tome, Ogresta je za hrvatski film bio ustanova, nacionalno blago i jedan od najznačajnijih redatelja od devedesetih godina nadalje. Njegova djela osvojila su čak četiri Velike Zlatne arene, a on sam ostao je najpostojaniji domaći autor, uvijek promišljen u pristupu i komunikativan prema zrelijoj publici.
Ogresta se još od prvog dugometražnog filma "Krhotine: Kronika jednog nestajanja" (1991.), snimljenog u zoru hrvatske državnosti, pozicionirao kao autor zaokupljen pojedincem i društvom. Specijalizirao se za turobne egzistencijalne drame, uglavnom društveno-kritičke, s junacima iz radničkog miljea i neuljepšanim pogledom na hrvatsku svakodnevicu postratne i postkomunističke tranzicije.
Debi je bio upečatljiv: priča o disidentskoj obitelji ispričana kroz više vremenskih razina, narativni postupak tada rijedak u domaćem filmu. "Krhotine" su nominirane za nagradu Europske filmske akademije u kategoriji debija, a na prvim Danima hrvatskog filma osvojile su Oktavijana za najbolji cjelovečernjak.
Slična mozaična struktura obilježila je i gorku dramu "Tu" (2003.), apsolutnog pobjednika Pulskog festivala, koja je dobila posebno priznanje žirija u Karlovym Varyma te nagradu Krzystof Kieslowski u Denveru. Film je u maniri kratkih priča slikao sumornu sliku Hrvatske nakon poslijeratnog otrježnjenja, povezujući sudbine razočaranog branitelja, mlade ovisnice o heroinu i usamljenog umirovljenika.
Pulu je osvojio i s "Ispranima" (1995.), socijalnom dramom o djevojci koja živi u disfunkcionalnoj obitelji i traži prostor za intimu s dečkom vojnikom. U "Crvenoj prašini" uhvatio se ukoštac s privatizacijom i dotaknuo žanrovskog filma.
Premda mnogi drže da je Ogresta najplodniji bio do "Tu", njegov stvaralački uzlet nastupio je s "Iza stakla" (2008.) i trajao do "Plavog cvijeta" (2021.). "Iza stakla" otkrilo ga je kao redatelja emotivnih, melankoličnih melodrama kroz ljubavni trokut s tragičnim ishodom, u kojem su zaigrali Leon Lučev, Daria Lorenci i Jadranka Đokić.
"Plavi cvijet", usredotočen na razvedenu sredovječnu ženu potiho zaljubljenu u oženjenog šefa, sklopio je buket plavetnih emocija. Oba filma ubrajaju se među najemotivnije hrvatske drame.
Artisticki eksperiment Ogresta je do kraja doveo u "Projekcijama" (2013.), svom najvirtuoznije režiranom, ali i najslabije prihvaćenom djelu. Radnja se odvija u jednom prostoru i realnom vremenu, prateći grupnu psihoterapiju kao presliku kolektivne hrvatske psihoze.
Metafizički prizvuk iz "Projekcija" i "Iza stakla" dodatno je razvio u drami "S druge strane" (2016.), provokativne premise o ženi koja pokušava oživjeti ljubav sa suprugom ratnim zločincem. Film počiva na glumačkom dijalogu Ksenije Marinković i Lazara Ristovskog te završnom obratu.
Takvih je filmova moglo biti još. Ogresta je u svom buketu krio dodatne "plave cvjetove". U intervjuu za Slobodnu Dalmaciju 2021. izjavio je:
"Bio bih presretan kad bi se i meni posrećilo snimiti film o događaju iz naše novije povijesti, a koji nas je toliko obilježio, recimo o vukovarskoj bolnici; činjenica što nemam takav film u biografiji za mene je frustrirajuća."
Otkrio je i da je sa Živoradom Tomićem temeljito radio na scenariju za novi film koji je prošao dvije natječajne faze i stigao do posljednje, proizvodne. No do snimanja nikada nije došlo jer je HAVC odbio projekt, kao i još najmanje dva druga. Shrvan time, Ogresta se okrenuo kazalištu. Redatelj njegova ugleda nije zaslužio biti izopćen iz hrvatske kinematografije pred kraj života.
Nakon njegove smrti, na HRT-u su prikazani samo "Plavi cvijet" i "Isprani". Ostaje nada da će redatelj u dogledno vrijeme dobiti cjelokupnu retrospektivu.
