Oluja nakon 31 godine: Ključna pobjeda
Od sudbonosne operacije koja je spasila Hrvatsku od podjele do godišnjeg vašara na kojem se ističu najniže nacionalističke strasti i zlokobni simboli.
Od sudbonosne operacije koja je spasila Hrvatsku od podjele do godišnjeg vašara na kojem se ističu najniže nacionalističke strasti i zlokobni simboli.
Prošla je 31 godina od vojno-redarstvene operacije Oluja, događaja koji je nepovratno promijenio tijek hrvatske povijesti i osigurao opstanak države u njezinim međunarodno priznatim granicama. Iako je njezin strateški značaj neupitan, način na koji se danas obilježava sve više izaziva polemike. Umjesto dostojanstvenog sjećanja, proslava se, prema ocjeni Jutarnjeg lista, pretvara u 'nacionalističku dernekizaciju' i platformu za iskazivanje najnižih strasti.
Operacija Oluja, koja je trajala svega 84 sata, bila je legitimna i izvanredno provedena vojna akcija. Njome je na većinu hrvatskog teritorija vraćen državnopravni suverenitet koji je međunarodno priznat još u siječnju 1992. godine. Akciju su posredno i neposredno 'amenovale' Sjedinjene Američke Države i tadašnja Europska zajednica, čime je okončana ratna agonija započeta još u kolovozu 1990. godine takozvanom balvan-revolucijom.
Politički značaj Oluje je sudbonosan. Da se kojim slučajem realizirao tadašnji plan Z-4, Hrvatska bi dobila paradržavnu tvorevinu s visokim stupnjem autonomije. Ruski pregovarač Vitalij Čurkin tada je to opisao kao 'neku vrstu države u državi'. Ta tvorevina imala bi mogućnost veta na strateške odluke, poput članstva u NATO-u i EU. Srećom po Hrvatsku, sami Srbi iz Krajine odbili su taj plan. Bez Oluje, Hrvatska danas ne bi bila članica EU, NATO-a, Schengena i europodručja, već bi, kako se navodi, dijelila sudbinu nestabilnog zapadnog Balkana.
Tvorevina uspostavljena iz Beograda, u kabinetima režima Slobodana Miloševića, opisuje se kao zločinačka i kriminogena. S njezina područja protjerano je između 180 i više od 200 tisuća Hrvata i drugog ne-srpskog stanovništva. Prostirala se na više od trećine hrvatskog teritorija, obuhvaćajući Podunavlje, srednju Slavoniju, Baniju, Liku te dijelove Korduna i Dalmatinske zagore, s oko pola milijuna stanovnika.
Tijekom četiri godine postojanja, s područja pod kontrolom pobunjenih Srba granatirani su brojni hrvatski gradovi: Zadar, Šibenik, Gospić, Karlovac, Sisak, Osijek, Vinkovci, Slavonski Brod i Županja. Zagreb je čak dva puta raketiran. U tim napadima stradalo je mnoštvo civila. Egzodus oko 220 tisuća Srba iz 'Krajine' dogodio se jer je stvorena atmosfera 'bežanije' i pripremljena evakuacija, ali i zbog straha od osvete. Veći dio Srba živio je na slobodnom teritoriju Hrvatske. Prije Oluje u Srbiju je otišlo oko trećine Srba iz RSK te oko 50 tisuća iz ostalih dijelova Hrvatske. Kasnije je oko 300 tisuća Srba ostvarilo pravo na hrvatske dokumente, a dio se i vratio.
Iako je vojni dio operacije izveden gotovo besprijekorno i u samo 84 sata oslobođeno je 10.400 četvornih kilometara, odnosno više od 18 posto državnog teritorija, ono što se događalo nakon akcije baca sjenu na cijelu pobjedu. Počinjeni su zločini nad civilima, pljačke i paleži imovine. Najveća sramota su masakri u selima u okolici Knina.
U Gruborima je 28. kolovoza 1995. godine ubijeno šestero srpskih civila, uglavnom staraca i invalida. Mjesec dana kasnije, 28. rujna, u Varivodama je likvidirano devetero Srba. Za ta nedjela još nitko nije odgovarao. Dok se to ne procesuira, Oluja će, kako se ističe, imati trajnu mrlju.
Iako se s desnog političkog spektra stvara dojam da je Haag 'hrvatska tamnica', činjenica je da na tom sudu nijedan Hrvat nije osuđen za rat u Hrvatskoj. Generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku sudilo se, ali su svi oslobođeni. S druge strane, za zločine počinjene u Hrvatskoj kao ratni zločinci osuđeni su Vojislav Šešelj, Veselin Šljivančanin, Pavle Strugar, Mile Mrkšić, Milan Babić, Milan Martić, Miodrag Jokić, Franko Simatović i Jovica Stanišić. Slobodan Milošević i Goran Hadžić umrli su prije kraja suđenja, dok se Slavko Dokmanović, ratni gradonačelnik Vukovara, ubio.
Proslava Oluje posljednjih se godina pretvara u ono što Jutarnji list naziva 'provincijalnim vašarom' i 'radikalno-desničarskim dernekom'. Domovinski rat, a posebno Oluja, postaju poligon za iskazivanje najnižih nacionalističkih strasti i nametanje simbola poput pozdrava 'Za dom spremni', koji se želi poturiti kao legitimni dio borbe za neovisnost. Time se sama operacija dezavuira i pretvara u politikantsku igru. HDZ je prisvojio cijeli Domovinski rat u svoju stranačku 'prćiju', ali bi mu se sada moglo dogoditi da je prepusti radikalnim nacionalističkim grupacijama.
Posebno se kritizira pokušaj 'hosovizacije' Domovinskog rata, odnosno nastojanje da se HOS, malobrojna stranačka paravojna skupina od oko tri tisuće pripadnika, prikaže kao ključna i odlučujuća snaga. Franjo Tuđman ukinuo je HOS još 1991. godine i ta skupina s Olujom nema veze, no unatoč tome nameće se kao temelj hrvatske samostalnosti. Vikati 'Za dom spremni' po ulicama Knina u potpunoj je suprotnosti s vrijednostima koje je Oluja omogućila.
Za razliku od takve prakse, 2020. godine zabilježen je iskorak: Boris Milošević bio je dio službenog državnog protokola u Kninu, a premijer Andrej Plenković nazočio je komemoraciji u Varivodama. No, na tome se stalo.
Kao zalog da Oluja dobije zasluženi povijesni tretman nameće se potreba za uzajamnim priznanjem odgovornosti. Srbi iz Hrvatske i njihovi nalogodavci iz Srbije moraju priznati svoj dio krivnje za zločine počinjene tijekom postojanja 'RSK', poput onih na Ovčari, u Škabrnji, Slavonskom Brodu i Dubrovniku. Istovremeno, hrvatske vlasti i društvo moraju smoći snage priznati crne mrlje, zločine i nepravde počinjene nad Srbima, uključujući ubojstvo Aleksandre Zec te zločine u Gruborima i Varivodama. Franjo Tuđman bio je posljedica politike Slobodana Miloševića, a ne obratno.
Prošla je 31 godina, a obilježavanje bi se, sugerira se, moglo svesti na okrugle obljetnice umjesto godišnjeg ideološko-trijumfalističkog skupa koji potpiruje podjele u društvu.
