Osam godina nakon smrti: Zašto Oliver Dragojević ostaje vitalni sudionik kulture
Memorijalna zbirka i koncert 'Trag u beskraju' u Veloj Luci iz godine u godinu rastu, a njegov glas i dalje oblikuje kolektivnu memoriju i osjećaj pripadnosti.
Memorijalna zbirka i koncert 'Trag u beskraju' u Veloj Luci iz godine u godinu rastu, a njegov glas i dalje oblikuje kolektivnu memoriju i osjećaj pripadnosti.
Iako je prošlo osam godina od smrti Olivera Dragojevića 29. srpnja 2018., njegovo ime i dalje je nezaobilazan dio hrvatske glazbene scene. Svake se godine pojavljuje među nominacijama za Porin, a njegove pjesme u stalnoj su radijskoj rotaciji. Krajem srpnja Vela Luka ponovno postaje središte okupljanja, gdje se održava memorijalna zbirka i koncert "Trag u beskraju", događaj koji iz godine u godinu bilježi sve veći odaziv, piše Večernji list.
Ovakva situacija nadilazi uobičajene okvire nostalgičnog sjećanja i otvara pitanje kako jedan izvođač, bez nove produkcije i fizičke prisutnosti, ostaje vitalni sudionik suvremene kulture. Odgovor leži u prirodi njegova glasa i načinu na koji je kolektivna memorija oblikovana oko njega.
Oliver Dragojević bio je prije svega izvođač. Njegov rad nastajao je zajedno s autorima, a među njima je Zdenko Runjić imao posebnu ulogu. Premda bi se u okviru popularne glazbe koja naglašava autorsku jedinstvenost takva uloga mogla doimati sporednom, kolektivno pamćenje ne slijedi logiku vlasništva nad glazbenim zapisima. Pamti se glas i način na koji je taj glas zauvijek odredio smisao pjesme.
Runjićeve skladbe, precizno građene i duboko uronjene u dalmatinski osjećaj svijeta, Oliver je nastanjivao značenjem. Njegov glas, stabilan tenorski registar s toplom zasićenošću srednjeg spektra i prepoznatljivom blagom hrapavošću, nosio je izraženu materijalnost. Upravo ta "rašpa", kako je sam opisivao svoj glas, predstavlja jedinstveni zvukopis svega što je proživio i osjećao. Glas je postao autobiografija.
Iz te materijalne osnove izrastao je vokalni raspon koji se kretao od gotovo šaptanog, prozračnog tona do punog, rezonantnog izraza. Ti su prijelazi slijedili unutarnju logiku pjesme, gradeći njezin dramaturški luk, a mikroritmijska fleksibilnost i slobodniji odnos prema pulsu odavali su utjecaje jazza i soula, prelomljene kroz senzibilitet mediteranskog prostora.
U Oliverovoj izvedbenoj praksi prepoznaje se iskustvo klapskog pjevanja, modela u kojemu glas nije instrument spektakla, već medij komunikacije među jednakima. Tu je logiku prenosio na odnos s publikom, koja sebe nije doživljavala anonimnom masom, nego sudionikom zajedničkog iskustva. Filozofkinja Adriana Cavarero tvrdi da vokalna posebnost ne proizlazi iz pjevača, već iz veze sa slušateljem; što je ta veza dublja, to interpretacija snažnije odjekuje.
Nastupi u Veloj Luci odavno su nadrasli puku zabavu i postali obredom. Pjevanjem Oliverovih pjesama uspostavlja se svojevrsni "vremenski balon", oblik simboličke temporalne suspenzije u kojem se iskustvo sadašnjosti privremeno odvaja od linearnog tijeka svakodnevice. Zajedničko pjevanje proizvodi učinak afektivne i tjelesne sinkronizacije, stvarajući "vibracijsko polje" unutar kojeg se individualna iskustva ulijevaju u zajednički rezonantni prostor, a emocionalna neposrednost postaje kolektivno proizveden učinak ugode.
Mlađe generacije, koje nisu živjele u vrijeme njegova najvećeg stvaralačkog zamaha, Olivera upoznaju posredno, kroz obiteljska slušanja, radio i kolektivne rituale. Njegove pjesme postoje prije nego što ih netko odabere, kao zajednički emocionalni jezik. U slučaju Olivera, široko slaganje ukazuje na potrebu društva za zajedničkim osjećajem pripadnosti, koji u današnjem nesigurnom svijetu pruža nužan osjećaj trajnosti i sigurnosti.
Ipak, pamćenje kulture nije samo spontano. Ono se gradi kroz konkretne kulturne i tržišne procese, kao što su koncerti, nove izvedbe, tribute projekti i medijska izloženost. Poznati repertoar s vremenom prelazi iz područja sjećanja u područje kulturne potrošnje, potaknut nostalgijom koja ga čini tržišno održivim. Na taj način kultura pamćenja polako mijenja svoju bit, od čuvanja prema upravljanju, pa pitanje kako danas pjevamo Olivera postaje i pitanje granica između kulturne memorije i njezine tržišne obrade, a time i pitanje budućnosti domaće glazbe.
