Posljednji pastir podno Dinare: 'Volim je, ali ne mogu sam'

U malom selu Validžići, s tek petero stalnih stanovnika i bez vodovoda, živi Petar Validžić, jedan od posljednjih pastira na ovom dijelu Dinare. Njegovo stado od šezdesetak koza i nekoliko ovaca svakodnevno izlazi na pašu pod kamenom kičmom planine, okruženo psima čuvarima i vjernim pratiteljima. No, iza te idilične slike krije se borba s vremenom, administracijom i neumoljivim nestankom tradicije.

Čuvari stada i borba s vukovima

Kad H-Alterova suradnica Dora Levačić stiže u posjet, prva je dočekuje ženka kangala Doris, golema i strašna čuvarica koja se ukipila usred ceste procjenjujući pridošlicu. "Vidi se da koristiš glavu", dobacuje Petar uz osmijeh. Uz Doris, tu su i veći kangal Maks, border koli Plavi s jednim plavim okom, te lovačke mješanke Garica, Žuta i Liska. Svaki od njih ima svoju ulogu u zaštiti stada.

Prisutnost vuka nekad je bila češća. "Jesenas je vuk bit će doša blizu, lovački pas je odjurio i utihnuo, a kad se vratio, veliki kangal je odjurio prema Cetini. Poslije su svi iza mene išli, po tome znam da je vuk blizu", priča Petar. Sada su psi u "strelicama", lovački prvi nanjuše prijetnju, a kangali je otjeraju. Plavi, iako stalno u pokretu, zna naživcirati gazdu krivim potezima, osobito kad se zaleti za najpoganijom kozom. "Ma šta bi ja bez svoje budale", mirno će Petar.

Transhumanca: UNESCO-ova baština na izdisaju

Do prije nekoliko godina Petar je držao preko sto trideset ovaca i svakog ljeta odlazio s njima u planinu, gdje bi živio od srpnja do listopada. To polunomadsko stočarstvo, transhumanca, upisano je na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine. Nekada su dinarske pašnjake ljeti prekrivale stotine tisuća ovaca, a pastiri su s njima boravili do prvih snjegova. Danas bi se svi stočari u Hrvatskoj koji ljeto provode sa stadom u planini jedva skupili u jedan školski razred.

Petar ne krije koliko mu nedostaje odlazak na Dinaru: "Da, jako! Volim ja to, meni je teško odustat od Dinare, ali jednostavno ne moš sam. Moj otac je iša gore do zadnjeg, s Dinare je direktno otišao u šibensku bolnicu i umro. Neću ja živit ko pas, ne mogu jedan kruh jesti deset dana." Problem je dostava hrane do pastirske kolibe do koje se može samo pješke, a nećaci koji su pomagali sada imaju druge obaveze.

Birokracija guši volju

Osim fizičke izolacije, suvremeni pastiri suočavaju se s tržištem preplavljenim jeftinim uvoznim sirom i mesom, te administrativnim zahtjevima koji im oduzimaju dragocjeno vrijeme. "To ti pojedinac zbog svoga interesa napravi šou u cijeloj državi. Da nije toga uvoza i te administracije, i ja bi ima više volje. Evo s kim god pričam, ljudi gube volju. Ja znam svaku svoju kozu kako diše, i sad da se to meni uništi, di ću ja ić u Austriju po nju. To ne znaš, nisi ju ti odgojio", objašnjava Petar, dok njegove koze brste grmove rašeljke.

Veterinar je dobar, ali sam pokriva područje od Kistanja do Cetine i ne stiže svugdje. Petar je više puta antibioticima sam spasio životinje za koje se činilo da im nema pomoći. "Ti moraš to živit, i moraš volit tu životinju. Ako ti nju držiš samo zbog koristi, od toga nema ništa", naglašava.

Sloboda jača od svega

Iako je u mladosti proputovao Europu, radio u Njemačkoj i Švicarskoj, te nakratko osamdeset šeste u tvornici u Mariboru, Petar se uvijek vraćao pod Dinaru. "Tad sam štempla tu karticu i nikada više u životu nisam, to je za mene bio kavez. Kad sam se vratio tu sam se naša, ono baš da sam svoj na svome. Ja volim slobodu, kao sokol. Imam svoj mir i ne gledam na sat. Ja ti sat vremena ujutro kavu pijem, i hoću mir i tišinu, to ti je meni početak dana."

Njegovu ljubav prema Dinari ne može opisati riječima: "To koliko ja volim Dinaru, to ja ne mogu nikome opisat. Znači, ja sam u mladim danima Evropu prošao uzduž i poprijeko, radio svašta, i opet sam se vratio na ono početno di mi je bilo teško kad sam bio dijete. Ali, to je jače od čovjeka."

Životinje prate drevni ritam

I dok se Petar više ne penje sa stadom u planinu, njegovi konji i dalje slijede instinkte predaka. Početkom srpnja sami su otišli na Dinaru, a vratili se par dana iza Nove godine kad je bila najava nevremena. "Ove godine cure su same došle, bila je par dana iza Nove godine najava nevremena, i one su došle, skužile su", priča Petar. Dvije kobile koje su otišle gore ovih bi se dana trebale oždrijebiti, pa će ih sutra u pet ujutro ići provjeriti.

Nakon povratka u Validžiće nakon Oluje, Petar je izgradio svoje životinjsko carstvo. No, sjećanja na okupaciju sela devedesetih i prizor okljaštrene smokve koja je izgledala kao palma i dalje su živa. "Teško je to, dvije generacije sve grade iz nule, ispočetka", zaključuje posljednji pastir pod kičmom Dinare.