Na današnji dan prije tri godine preminuo je Miroslav Bošković, legendarni nogometaš Hajduka kojeg su navijači na Starom placu zavoljeli zbog borbenosti i pristupa.
Miroslav Bošković, legendarni nogometaš Hajduka, preminuo je na današnji dan prije tri godine. Rođen je 3. siječnja 1947. u Beogradu, a prve nogometne korake napravio je u Zadru, gdje su mu se doselili roditelji. Zadar je tada bio mali klub u Dalmatinskoj zoni, no Boškovićev talent nije prošao nezapaženo pa su u Hajduku brzo saznali za njega.
Sa samo 17 godina stigao je u Hajduk, gdje je njegova nadarenost dodatno brušena. "U Danilovgradu u Crnoj Gori, gdje je živio, nakon kratke i teške bolesti preminuo legendarni nogometaš Hajduka Miroslav Bošković, naš dragi Galeb", oprostio se tada Hajduk od svog bivšeg igrača.
Utakmica je trajala tek petu, šestu minutu kad se ozlijedio Šorbanov čuvar Žaja. Pokušao je nastaviti, ali nije išlo. Na teren je umjesto njega istrčao nepoznat, visok i suhonjav mladić, golobrad i blijed, pravo dijete. "Ajme majko, gotovi smo! Tko je ovaj sada?", sa strepnjom se komentiralo na tribinama. Split ga je upoznao tog poslijepodneva 22. kolovoza 1965. godine, kada je Hajduk svladao Crvenu Zvezdu rezultatom 1-0.
Bio je to upravo Bošković. Ugovor s Hajdukom potpisao je početkom srpnja 1965., a protiv Crvene Zvezde debitirao je 22. kolovoza i više nije skidao bijeli dres. Iako još nije napunio 18 godina, iz utakmice u utakmicu igrao je sve bolje. "Bošković je kao igrač napravio ogroman skok", govorio je tadašnji trener Hajduka Dušan Nenković.
Nenković ga je dodatno hvalio: "Iz seniorske garniture Zadra uskočiti u prvi sastav Hajduka i pritom igrati solidno, nije to mala stvar. Još je mlad, perspektivan, ali posjeduje sve kvalitete da se razvije u vrsnog nogometaša. Kao sportaš veoma je uredan, marljiv i discipliniran." I sam Bošković skromno je govorio: "Imao sam sreće, a i suigrači su me izvrsno primili." Za Hajduk je igrao do 1973. godine, upisavši u osam sezona 405 nastupa i 31 zgoditak.
S Hajdukom je 1971. osvojio prvenstvo Jugoslavije, a sudjelovao je i u osvajanju kupova 1967. i 1972. godine. Godine 1974. osvojio je s klubom i kup i prvenstvo, iako je odigrao tek pokoju utakmicu jer je na scenu stupala nova generacija "bilih tića" koju je predvodio Tomislav Ivić.
Iz Hajduka je u listopadu 1973. prešao u beogradski Partizan, a nakon dvije sezone, 1975. godine, otišao je u francuski Angers, gdje je proveo tri godine. Igračku karijeru zaključio je 1978. u beogradskom Sinđeliću.
Za A reprezentaciju Jugoslavije upisao je šest nastupa. Debitirao je u prijateljskoj utakmici protiv Brazila u Beogradu 25. lipnja 1968. (0-2), a posljednji put reprezentativni dres nosio je u Rio de Janeiru 9. srpnja 1972. na utakmici Kupa nezavisnosti Brazila protiv Argentine (4-2).
Navijačima Hajduka posebno je u sjećanju ostala sezona 1970/71., u kojoj je klub nakon šesnaest posnih godina konačno osvojio naslov prvaka države. Igrali su se posljednji trenuci utakmice u Novom Sadu protiv Vojvodine, a rezultat je bio 1:1. Hajduk je uporno napadao, no mreža se nije tresla. Tada su treneri Luštica i Beara povikali: "Komandosi na zagrijavanje!"
U igru su odmah ušli Pavlica i Bošković. Tek što su zakoračili na teren, Bošković se dočepao lopte, uslijedio je centaršut, skok Pavlice glavom... i gol! Delirij oduševljenja. Samo sedam dana ranije, kao i tjedan dana kasnije, isti su "komandosi" riješili još dvije utakmice. Prvu u Splitu protiv Bore i drugu, odlučujuću, u Beogradu protiv Partizana.
Nakon što je Partizan poveo 3-0, Bošković je postigao treći, izjednačujući pogodak za 3-3, a Buljan je potom zabio za 4-3, pobjedu i naslov prvaka. U Splitu je Bošković ostao upamćen kao neumoran, borben igrač zadatka, baš onako kako su ga prozvali treneri Luštica i Beara: "nogometni komandos".
