Desetljećima je privatni bazen u dvorištu bio hvaljen kao simbol prestiža i vrhunac turističke atrakcije, no sada se sve više smatra ekološki neprihvatljivim teretom širom Mediterana. Dok se jug Europe suočava sa sve većim toplinskim valovima i sušama, lokalne vlasti od grčkih otoka do južnih regija Francuske i Španjolske povlače radikalne poteze kako bi očuvale vodne resurse, piše Novi list u analizi objavljenoj 19. kolovoza 2026.
Francuska i Grčka uvode stroge razine uzbune
Više od polovice kontinentalne Francuske trenutno je pod nekim stupnjem restrikcija, a regije poput departmana Orne i dijelova Azurne obale (Alpes-Maritimes) nalaze se na najvišim razinama opasnosti. U tim regijama nije dopušteno nikakvo punjenje, nadopunjavanje ili dolijevanje vode u privatne obiteljske bazene. Istodobno, Grčka je proglasila službeno izvanredno stanje zbog suše na sedam turističkih otoka: Astypalaia, Tinos, Alonissos, Leros, Patmos, Symi i Karpathos.
Na tim otocima, hoteli i rekreacijski sadržaji moraju funkcionirati s ograničenim količinama vode, a aktivno se uvode pravila i sustavi za korištenje isključivo morske vode u bazenima. Cilj je očuvati kritične zalihe pitke vode iz desalinizatora.
Neki otoci idu korak dalje
Suočeni s presušivanjem vlastitih izvora, grčki otoci Lipsi i Sikinos učinili su velike korake prema održivom turizmu. Lipsi je u potpunosti zabranio izdavanje dozvola za gradnju novih bazena, brendirajući cijeli otok kao oazu s "prirodnim bazenima" odnosno čistim morem. Sikinos je poduzeo dodatne mjere zabranivši bazene i ograničivši broj kreveta u novim hotelima na najviše 20, s ciljem zaustavljanja rasta masovnog turizma.
Na zapadnom Mediteranu, francuski departman Istočni Pireneji postao je prva subregija u Europi koja je uvela potpunu zabranu prodaje nadzemnih i ukopnih bazena. U španjolskim regijama Katalonija i Andaluzija strogo je zabranjeno punjenje bazena pitkom vodom, a prekršitelje se otkriva pomoću satelitske tehnologije i umjetne inteligencije koja automatski prepoznaje plave površine u dvorištima i povezuje ih s katastrom. Koriste se i dronovi s termovizijskim kamerama te pametni vodomjeri koji fizički smanjuju pritisak vode na posjedima s naglim skokovima u potrošnji, piše Zadarski list.
Krš ne prašta: hrvatski problem s pražnjenjem bazena
Dok se javnost fokusira na restrikcije punjenja bazena, u sjeni ostaje jednako opasan ekološki problem: kamo odlazi silna voda prilikom pražnjenja. U osjetljivim područjima, posebno u krhkom krškom terenu kakav je na Kvarneru, nepravilno ispuštanje bazenske vode predstavlja ozbiljnu prijetnju za podzemne ekosustave.
Kvarnerska regija ima krški reljef, s vrlo propusnim vapnenačkim tlom koje je ispunjeno pukotinama, vrtačama, jamama i podzemnim špiljama. Voda koja se ispusti u krš ne prolazi kroz prirodne filtere poput onih u pješčanim ili glinenim tlima, već kroz pukotine u stijeni odlazi izravno u podzemlje, dospijevajući u izvore pitke vode ili more.
Ispuštanje tisuća litara bazenske vode odjednom uzrokuje trostruku štetu: kemijsko zagađenje tla, ispiranje i uništavanje vegetacije te ugrožavanje podzemne faune. Bazenska voda puna je klora, algicida, flokulanata i stabilizatora pH vrijednosti. Kada uđe u krško podzemlje, kontaminira podzemne vodonosnike iz kojih se crpi voda za piće, a u moru uništava osjetljive obalne ekosustave, alge i mlađ riba. Krško podzemlje dom je i strogo zaštićenih vrsta poput čovječje ribice, za koje su i minimalne promjene u kemijskom sastavu vode smrtonosne.
Kako odgovorno isprazniti bazen
Vlasnici bazena trebali bi biti svjesni da je bazenska voda, kada se adekvatno ne tretira, zapravo kemijski otpad. Ako je pražnjenje neizbježno, nužno je poduzeti ekološki odgovorne mjere: dekloriranje odnosno neutralizaciju, kontrolirani protok, zabranu ispuštanja na kršku površinu i korištenje ekoloških alternativa.
Nije dopušteno ispuštati vodu odmah nakon posljednje upotrebe. Bazen treba ostati otvoren i bez kemikalija najmanje jedan do dva tjedna kako bi se klor prirodno razgradio pod sunčevim zrakama. Ispuštanje mora biti sporo kako bi se izbjegla erozija tla, a voda se ne smije dopustiti da slobodno otječe preko suhozida, u vrtače ili u okoliš. Najbolje je, uz odobrenje komunalnih poduzeća, usmjeriti vodu u javni kanalizacijski sustav ako on ima odgovarajuću obradu otpadnih voda, ili unajmiti ovlaštene tvrtke s cisternama. Održiva budućnost zahtijeva prelazak na sustave s prirodnom filtracijom, poput bioloških bazena s biljkama, ili korištenje sustava koji pročišćavaju istu vodu godinama, eliminirajući potrebu za sezonskim pražnjenjem.
"Krš ne prašta pogreške, a zaštita podzemnih voda počinje u dvorištu svakog pojedinca", zaključuje Novi list.