Hrvatska bilježi pad broja novih radnih dozvola, ali raste udio produljenja, što signalizira prijelaz iz privremene radne migracije u trajno naseljavanje i spajanje obitelji.
Nakon godina u kojima je fokus bio isključivo na popunjavanju praznih radnih mjesta u građevini, turizmu i industriji, Hrvatska ulazi u novu fazu migracijskog ciklusa. Prvi veliki val stranih radnika koji je stigao 2021. i 2022. sada stječe uvjete za trajniji ostanak, a s njim na vidjelo izlazi i pitanje koje nadilazi puku statistiku radnih dozvola: koliko će ih odlučiti dovesti svoje obitelji i trajno se nastaniti.
Prema izmjenama Zakona o strancima iz 2026., radnik koji najmanje dvije godine neprekidno ima odobren privremeni boravak u Hrvatskoj, uz ispunjavanje ostalih propisanih uvjeta, može pokrenuti postupak spajanja obitelji. To znači da supružnik i djeca više nisu samo apstraktna mogućnost za budućnost, već realna opcija za dio radnika koji su u zemlju stigli prije nekoliko godina.
Još značajnija prekretnica dolazi nakon pet godina zakonitog i neprekidnog boravka, kada državljanin treće zemlje može zatražiti dugotrajno boravište. Time njegov status postaje znatno stabilniji, a Hrvatska za njega prestaje biti tek usputna stanica za privremeni rad. Jedan radnik koji je stigao sam, s vremenom može postati četveročlana obitelj koja trajno živi, radi i školuje djecu u Hrvatskoj.
Iako se na prvi pogled čini da useljavanje jenjava, podaci Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) otkrivaju složeniju sliku. Do kraja srpnja 2026. izdano je ukupno 106.395 dozvola za boravak i rad, što je oko 9.000 manje nego lani i približno 25.000 manje nego u istom razdoblju rekordne 2024. godine. Međutim, struktura tih dozvola jasno pokazuje da se priroda migracije mijenja.
Od ukupnog broja, 41.716 dozvola odnosi se na novo zapošljavanje, 41.388 na produljenje postojećih dozvola, a 23.291 na sezonske radnike. To znači da gotovo 40 posto ovogodišnjih dozvola ne predstavlja dolazak novih radnika, već nastavak boravka i rada onih koji su već u zemlji. Pad broja novih dozvola ne mora nužno značiti kraj useljeničkog vala, već njegovu transformaciju iz prve faze "uvoza radnika" u drugu fazu "ostanka i integracije".
Najviše dozvola tradicionalno se izdaje državljanima Bosne i Hercegovine, njih gotovo 20.000. Slijedi Srbija s oko 18.000 dozvola, a potom dolazi značajan broj radnika iz Azije: Filipini s 15.700 i Nepal s 14.500 izdanih dozvola. Zanimljivo je da je kod Nepalaca zabilježen pad od oko 6.000 dozvola u odnosu na prošlu godinu, dok su Filipinci ostvarili rast od približno 5.000 dozvola.
Velike razlike primjetne su i po sektorima. Graditeljstvo bilježi dramatičan pad: s oko 44.000 dozvola u 2024. godini, broj je pao na 33.000 u 2025., da bi ove godine dosegnuo tek 27.000. To predstavlja pad od gotovo 40 posto u samo dvije godine. S druge strane, turizam i ugostiteljstvo pokazuju znatno veću stabilnost. Ove je godine u tom sektoru izdano oko 43.700 dozvola, gotovo identično kao rekordne 2024. kada ih je bilo oko 44.100.
Ako dio radnika odluči ostati i dovesti obitelji, Hrvatska će se suočiti s potpuno novim izazovima. Više neće biti dovoljno osigurati krevete u radničkim smještajima i regulirati radne dozvole. Bit će potrebni stanovi za obitelji, mjesta u vrtićima i školama, pristup zdravstvenoj skrbi, učenje hrvatskog jezika te ozbiljnija i sveobuhvatnija integracijska politika. Posljedice velikog vala useljavanja tek će se početi ozbiljnije osjećati, a društvo će se morati prilagoditi činjenici da privremena radna migracija sve više prerasta u trajno useljavanje.
