Dok se vlasnik i ministar obrane prepucavaju, država razmatra preuzimanje splitskog brodogradilišta i njegovo pretvaranje u strateški centar za proizvodnju mornaričkih brodova.
Brodogradilište specijalnih objekata (BSO) u Splitu, poznato po gradnji podmornica još iz vremena bivše države, nalazi se na rubu stečaja, no upravo ta kriza mogla bi postati prekretnica za hrvatsku vojnu industriju. Dok se vlasnik Tomislav Debeljak i ministar obrane Ivan Anušić prepucavaju oko sudbine nedovršenih obalno-ophodnih brodova, u pozadini se nazire državni plan da preuzme ključne resurse brodogradilišta i od njega stvori okosnicu za rastuću proizvodnju ratnih plovila.
Trgovački sud u Zagrebu nedavno je odbio potvrditi plan financijskog restrukturiranja BSO-a, čime je otvoren put prema stečajnom postupku. Među vjerovnicima dominira Brodosplit Plovidba s potraživanjem od 133 milijuna eura, dok ukupna potraživanja prema brodogradilištu iznose 146 milijuna eura. Zanimljivo je da su protiv plana restrukturiranja glasali i državni vjerovnici, uključujući Poreznu upravu i Ministarstvo financija, iako je država preko Ministarstva obrane (MORH) ujedno i jedan od najvažnijih poslovnih partnera BSO-a.
Ova kontradiktorna pozicija, država kao vjerovnik koji gura tvrtku u stečaj i istovremeno ključni naručitelj, sugerira da stečaj nije slučajan, već dio šireg plana. Struktura dugovanja, koja uglavnom uključuje društva povezana s Brodosplitom i DIV-om, ukazuje da se radi o internoj financijskoj konstrukciji unutar poslovnog sustava istog vlasnika, a ne o situaciji u kojoj bi država trebala spašavati privatne dugove.
Prema neslužbenim informacijama, u slučaju stečaja država bi mogla izdvojiti funkcionalnu cjelinu koja uključuje zatvoreni navoz, radionice, dizalice, strojeve i drugu opremu nužnu za nastavak specijalne brodogradnje. Na tim bi se temeljima osnovala nova državna kompanija koja bi krenula s čistom bilancom i strateškim planom, dovršetkom obalno-ophodnih brodova te projektiranjem i proizvodnjom korveta, pri čemu bi knjigu narudžbi vodio upravo MORH.
BSO je desetljećima gradio reputaciju na proizvodnji plovila za vojnu i policijsku namjenu te se specijalizirao za remont i modernizaciju. Gubitak tih resursa u stečaju značio bi ne samo rasipanje akumuliranog znanja i opreme, već i trajnu ovisnost o stranim brodogradilištima za potrebe hrvatske mornarice.
Obnova vojne industrije postaje sve važnija tema u Europskoj uniji, potaknuta ratom u Ukrajini. Kroz programe poput SAFE-a otvaraju se financijski kanali za razvoj proizvodnje i zajedničke projekte jačanja vojnih kapaciteta. U toj konstelaciji BSO bi mogao imati stratešku važnost za zemlju s dugom pomorskom tradicijom koja želi zadržati barem jedan kapacitet za vojnu i specijalnu brodogradnju u vlastitom sigurnosnom interesu.
Umjesto da plaća inozemnim brodogradilištima za proizvodnju mornaričkih i policijskih brodova, Hrvatska bi mogla sama proizvoditi i izvoziti ta plovila, čime bi druge zemlje plaćale njoj. Pitanje koje ostaje otvoreno jest hoće li vlast prepoznati i iskoristiti ovu priliku prije nego što desetljećima građeni resursi nepovratno nestanu.
