Pitanje odgovornosti velikih hrvatskih kompanija u lancu zbrinjavanja otpada izbilo je u prvi plan nakon što je Darko Milinović u emisiji RTL Direkt zatražio potpunu transparentnost. Zanimalo ga je zašto javnost ne zna koje su točno tvrtke iz Hrvatske, Italije, Njemačke i Slovenije prodavale otpad i tko stoji iza njih.
"Zašto nije interes Hrvatske da se kaže koja firma u Italiji, koja firma u Njemačkoj, koja firma u Sloveniji i koja firma u Hrvatskoj je prodavala taj otpad i tko su vlasnici? Pa neka državni odvjetnik i to objavi", poručio je Milinović. Njegovo pitanje dobiva na težini kada se promotri domaći poslovni lanac koji izranja iz istrage.
Suradnja vrijedna najmanje 465.000 eura
U središtu pozornosti našao se odnos velike tvrtke CE-ZA-R, najveće sastavnice C.I.O.S. Grupe povezane s Petrom Pripuzom, i relativno malog poduzeća Tipos Resurs. Prema podacima iz istrage koje je objavio USKOK, Josip Šincek ugovorio je s CE-ZA-R-om preuzimanje plastike po cijeni od 50 eura po toni.
Tipos Resurs je od uplata CE-ZA-R-a za prihvat tog otpada, koji je prema sumnjama istražitelja protupravno završio u okolišu, ostvario korist od najmanje 465.000 eura. CE-ZA-R se u javno objavljenom USKOK-ovu zapisniku izrijekom navodi kao subjekt iz lanca predaje otpada Tipos Resursu.
Jeftini izvođač ili završna karika?
Iako nitko ne tvrdi da je CE-ZA-R znao da će otpad biti nezakonito odložen ili da je sudjelovao u kriminalnoj operaciji, postavljaju se legitimna pitanja o prirodi te suradnje. Nije jasno zašto je baš Tipos Resurs izabran, koliko je dugo suradnja trajala, koje su količine preuzete, tko je ugovarao poslove i kakva je bila ekonomska logika takvog odnosa.
Glavno pitanje koje se postavlja je da li je Tipos Resurs bio isključivo povoljni vanjski suradnik velikih tvrtki ili je činio posljednji dio većeg lanca. U tom bi sustavu veliki igrači problematičan otpad mogli predati manjoj tvrtki, nakon čega bi on nestao iz njihova neposrednog poslovnog kruga.
Odgovor ne treba tražiti u nagađanjima, već u dokumentima - ugovorima, računima, podacima o količinama, prijevoznicima i komunikaciji između tvrtki. Upravo ti tragovi mogu pokazati radi li se o običnom poslovnom odnosu ili o nečemu što zahtijeva znatno širu istragu.