Velečasni Stjepan Zeba: 'Zadržati svoje dostojanstvo i čuvati svoje, po cijenu života'
Potresno svjedočanstvo svećenika koji je u Oluji ušao u oslobođenu Podlapaču, a tijekom rata bio moralna potpora vojnicima i civilima u Lici.
Potresno svjedočanstvo svećenika koji je u Oluji ušao u oslobođenu Podlapaču, a tijekom rata bio moralna potpora vojnicima i civilima u Lici.
Vlč. Stjepan Zeba, danas župnik u Krasnom, a 1995. godine župnik u Gospiću, 6. kolovoza te godine ušao je s pripadnicima Hrvatske vojske u Podlapaču, svoju prvu župu, oslobođenu u akciji Oluja. U nju nije mogao doći još od ljeta 1991. godine. "Eno našega popa Stipe!", prepoznale su ga uz uzvik župljanke među vojnicima, prisjeća se Zeba za Novi list.
Susret s mještanima nakon četiri godine progonstva bio je emotivan do suza. "Rekao sam im: 'Ne bojte se, to su sad naši.' Onda je nastao zanos susreta, ljepota, druženje. I tako sam ja njima odslužio misu. Ja sam bio oduševljen, ushićen. Plakali smo svi", opisuje Zeba. No, sjećanje nosi i bolne prizore stradanja civila koje su počinile srpske snage prije Oluje, uključujući ubojstvo staraca i mladića od petnaestak godina na pragu vlastite kuće. "Kada je Oluja došla, to je bilo zaista spasenje", naglašava.
Stjepan Zeba svoju je prvu svećeničku službu započeo 1986. godine u Bilaju, Ribniku i Podlapači, gdje ga je poslao riječko-senjski nadbiskup Josip Pavlišić. Zatekao je srušene župne stanove, no živio je s narodom i gradio. U novi župni stan u Bilaju uselio je upravo 31. ožujka 1991., na Krvavi Uskrs, kada je kod Plitvica ubijen policajac Josip Jović. "Tu moramo poslati svećenika da okuplja naš narod", prepričava Zeba riječi nadbiskupa Pavlišića, koji je vjerovao u njegovu snagu da podigne taj kraj.
U svibnju 1991. odigrao je ključnu ulogu u održavanju referenduma o samostalnosti, prenoseći ručno izrađene listiće iz Podlapače u Gospić jer ih nadležna općina s većinskim srpskim stanovništvom nije dostavila. "Kada su pobunjeni Srbi doznali za to, više nisam mogao preko barikada, a neke su Podlapačane zarobili i odveli u Knin gdje su prolazili torturu i ispitivanje", prisjeća se Zeba.
Otvoreni sukob u njegovoj župi počeo je 22. srpnja 1991. napadom na selo Barlete. U obranu su se uključili policajci iz Rijeke, a s prijevoja Ljubovo, nakon što su bili opkoljeni, spustili su se i specijalci iz Krapine i Zaboka. "Njih pedesetak policajaca držalo je Bilaj i Ribnik koliko su mogli. Uspjeli su, tako da smo preživjeli, a naša se vojska pomalo organizirala i počela se organizirati obrana", govori Zeba.
Krajem kolovoza i početkom rujna Bilaj i Ribnik bili su dvadesetak dana potpuno odsječeni od Gospića. "Mi smo tada odahnuli, bilo je lakše, jer smo svi bili u neizvjesnosti i strahu. Spavali smo u pećinama, podrumima i svakako", opisuje. Crkva u Bilaju zapaljena je 10. rujna, a ona u Ribniku izrešetana tenkovima iz Divosela. Zeba tada preuzima ulogu povjerenika kriznog stožera i aktivno se uključuje u logistiku. "Išli smo se boriti za narod, donositi hranu jer više nije bilo ni hrane ni trgovine. Osnovali smo Caritas, pa smo ljudima dijelili potrepštine, vojsci donosili i tražili opremu, robu i svašta. I u Rijeci u Luci smo nabavljali što je bilo potrebno", priča.
Nakon oslobođenja vojarne u Gospiću u drugoj polovini rujna 1991., Zeba počinje služiti mise vojnicima u kinodvorani, a u siječnju 1992. nadbiskup Tamarut ondje dijeli sakrament krizme. U ljeto 1992. Zeba službeno preuzima gospićku župu. Njegova uloga bila je prije svega moralna i duhovna potpora, nije nosio oružje, već je bio oslonac vojnicima i civilima. "Jako je bio važan moral. Pogotovo je ta 1991. bila nekako najgora, nama najteža, jer se nemaš s čime braniti", ističe. Vojnici su, kaže, postali izrazito pobožni, samoinicijativno su molili krunicu, čak i po pećinama u kojima su se skrivali.
Posebno se sjeća vojnika Štefa iz Marije Bistrice. Geler je pogodio njegovu pušku i izbio mu je iz ruku, a on je ostao neozlijeđen. "'Velečasni, vidite, sad kad se vratim gore u Mariju Bistricu, najveću svijeću Gospodinu nosim. Kako me Bog spasio!'", citira Zeba njegove riječi. I sam je svjedočio neobjašnjivim spašavanjima: "Koliko je bilo tih slučajeva gdje su padale granate i mi čujemo zvižduk granate, zalegnemo, ona padne tri metra od nas i ne eksplodira. Pa ajde sad ti reci, je li to čudo ili nije? Zato se Bogu molilo i ja to mogu reći: da, Bog nas je sam spasio."
Zeba je bio svjestan tereta koji nose oni koji prvi put pucaju na čovjeka, čak i u obrani. Prisjeća se vojnika koji je zoljom pogodio tenk i nakon toga tri dana nije jeo. "Nitko od nas nije bio ratnik i nije bio iskusan u svemu tome. Tako da sam morao biti s ljudima, bodriti ih, hrabriti, da prebole sve muke i nevolje. Da ljudi znaju da mogu imati čistu savjest", objašnjava. Njegova poruka bila je jasna: "Nisi ga ti išao ubijati, nego si se branio. Ako ga pustiš, znaš da će biti pokolj. Nema ti druge gađaj, zaustavi ga."
Snagu je crpio iz vjere i očevih savjeta. "Moj otac je mene u puno toga upućivao, učio i mene i moju braću, da ostanemo čovječni. I to mi je bila snaga. Nastojao sam hrabriti i uvijek čuvati svoje." Upravo je očeva maksima postala njegov životni moto: "Sinko, nemoj nikad prvi započinjati, a ako te napadnu, brani se." Zato je, kaže, kao svećenik uvijek gajio ideju "držati dostojanstvo svoje i čuvati svoje, i po cijenu života".
Kada je u drugoj polovici 1992. "zagustilo" i u Bosanskoj Posavini, njegovom rodnom kraju kraj Dervente, Zeba je počeo onamo odlaziti koliko je mogao. "Pomagao sam svojim iskustvom, jer je ovdje već bilo stabilnije. Tamo su mi bili mater i braća pa sam ih posjećivao. Otišli su i neki dragovoljci odavde u Posavinu i držalo se koliko se moglo. Naše je selo palo negdje u osmom, devetom, mjesecu 1992. Pala je i Posavina, ali bili su veliki otpori i velike borbe", govori Zeba.
Nakon rata, ostao je na službi u Gospiću i obnavljao crkvu, brinuo o župljanima, a obnovio je i podlapačku crkvu i župni stan.
Nakon toga, Zeba je četrnaest godina službovao u Korenici, gdje se doselilo oko dvije tisuće Hrvata katolika, prognanika iz Bosne. Uz to, upravljao je župama u Buniću, na Plitvicama, a potom četiri godine iz Korenice obilazi i Donji Lapac, Boričevac, Srb i Bijelo Polje. "Pokrenuli smo izgradnju crkve u Donjem Lapcu, obnovili crkvu u Boričevcu, kupili smo plac u Srbu za kapelicu i sad je izgradnja te kapelice pri kraju", nabraja.
Od 2017. godine župnik je u Krasnom, gdje već godinama njeguje ideju da Svetište Majke Božje od Krasna postane i nacionalno svetište hrvatskih branitelja. Podsjeća da su hodočašća iz Gospića u Krasno počela još 1993., a posebno zahvalno hodočašće održano je nakon Oluje 1995. godine. "Bilo nas je dosta, sigurno 150. Od toga broja pedeset su bili vojnici koji su išli u zahvalu Gospi", prisjeća se. U tijeku su radovi na vanjskom oltaru i nadstrešnici, a sve bi trebalo biti gotovo do 2027. godine.
Za kraj, Zeba ističe temeljnu poruku koja ga je vodila kroz rat i život: "Biti ponizan i skroman ne znači da ću dozvoliti nekome da me uništava i gazi. Ako vidiš da netko naoružan dolazi, naravno da ćeš braniti svoju ženu, djecu, ćaću, mater. Braniš se jer si napadnut i želiš spriječiti da se tvoje ubija. Zato sam uvijek našim ljudima govorio, mi smo branitelji, a to znači da branimo ono što je naše."
