Svjetska zdravstvena organizacija otkrila je da je najbrže rastuća epidemija ebole u povijesti počela još u veljači, a službeno je proglašena tek sredinom svibnja, dok zdravstveni radnici na terenu očajnički pokušavaju sustići virus.
Epidemija ebole koja hara istočnim Kongom započela je u veljači 2026. godine, mjesecima prije nego što je službeno proglašena 15. svibnja, objavila je u ponedjeljak Svjetska zdravstvena organizacija (WHO). Genetsko sekvenciranje potvrdilo je raniji početak širenja zaraze, što objašnjava zašto su napori za suzbijanje bolesti od samog starta bili u zaostatku.
Regionalni direktor WHO-a za Afriku, Mohamed Yakub Janabi, na konferenciji za medije otkrio je da su neki od prvih slučajeva pogrešno dijagnosticirani kao malarija i tifus. "Dakle, jurimo virus, a virus je ispred nas", slikovito je opisao situaciju na terenu Janabi.
Ova epidemija razlikuje se od većine prethodnih jer ju uzrokuje rijetki virus Bundibugyo, za koji ne postoje odobrena cjepiva niti specifične terapije. Dodatna kašnjenja u odgovoru nastala su jer su rana testiranja bila usmjerena na češći tip ebole, što je dragocjeno vrijeme pretvorilo u prednost za virus.
Prema posljednjim podacima vlasti, potvrđeno je 4.200 slučajeva ebole, a zabilježeno je više od 1.900 smrtnih ishoda. Ova epidemija ubija brže od bilo koje prethodne, uključujući i onu iz razdoblja od 2014. do 2016. godine, koja se smatra najgorom u povijesti s više od 11.000 umrlih od najmanje 28.000 zaraženih. Ta je epidemija za oko 1.000 smrtnih slučajeva trebala otprilike osam mjeseci, dok je aktualna tu brojku dosegla znatno brže.
Šef WHO-a Tedros Adhanom Ghebreyesu prošli je tjedan upozorio da se ebola širi brže od napora da se suzbije. Nakon sastanka s dužnosnicima u glavnom gradu Kinshasi, na društvenoj mreži X napisao je da se broj novih slučajeva u nekim žarištima udvostručuje. Zdravstvene vlasti navode kako se između 60 i 70 posto novih oboljelih otkriva izvan kruga kontakata koji se već prate, a širenje opisuju "alarmantnom" brzinom.
Odgovor na krizu otežava niz faktora na terenu. Dio zdravstvenih radnika štrajka jer nisu primili plaće, a Wiza Bondele, član tima za prevenciju i kontrolu u provinciji Ituri, i njegovi kolege svakodnevno se suočavaju s prijetnjama pobunjeničkih skupina, nepovjerenjem lokalnih zajednica i dezinformacijama da ebola nije stvarna. Timovi rade na udaljenim, neasfaltiranim cestama uz kronični manjak zaštitne opreme.
Pogođeno područje na granici s Južnim Sudanom, Ugandom i Ruandom već je godinama suočeno s ograničenim pristupom zdravstvenoj zaštiti zbog dugotrajnog sukoba. Raseljeno stanovništvo teško dolazi do pouzdanih izvora vode za osnovnu higijenu, što dodatno pogoduje širenju bolesti. Dio trudnica i drugih pacijenata iz straha izbjegava zdravstvene centre, čime se lanac transmisije dodatno produbljuje.
