Glavan: Bijelo dugme je našim prostorima ono što su Beatlesi svjetskom rocku
Knjiga Dušana Vesića 'Šta bi dao da si na mom mjestu' otkriva nepoznate detalje o počecima Bijelog dugmeta, odbijenici Diskotona i Bregovićevim hrvatskim korijenima.
Knjiga Dušana Vesića 'Šta bi dao da si na mom mjestu' otkriva nepoznate detalje o počecima Bijelog dugmeta, odbijenici Diskotona i Bregovićevim hrvatskim korijenima.
Teško da ijedan ljubitelj rocka s ovih prostora može izbjeći raspravu o tome je li Bijelo dugme najbolji rock-bend svih vremena. Darko Glavan, sugovornik u dokumentarcu "Izgubljeno dugme" o bubnjaru Goranu Ipi Ivandiću, nekoliko dana uoči pogibije poslije Santanina koncerta dao je zgodnu definiciju benda za Večernji list.
"U ovih 40 godina koliko pratim rock muziku s ovih prostora definitivno se ništa ne može mjeriti s Bijelim dugmetom. Oni su za naše prostore ono što su Beatlesi za svjetski rock. Ako i nismo sigurni da su Beatlesi najbolji rock-bend svih vremena, sigurni smo da nitko više nikada neće biti u prilici toliko mijenjati svjetsku rock-scenu kao oni. Isto vrijedi i za Bijelo dugme kad su u pitanju naši prostori", rekao je Glavan.
U godini kada je Bijelo dugme obilježavalo 40 godina od osnutka, dakle 2014., nakladnička kuća Ljevak počela je prodavati knjigu "Šta bi dao da si na mom mjestu" autora Dušana Vesića. Kroz bend je prošlo 16 glazbenika i pjevača, a Vesić je bio "šesti član" koji je uvijek bio tu uz Gorana Bregovića.
"Neke stvari morao sam prešutjeti, ali ništa nisam slagao. Možda knjiga nije otišla sasvim do kraja jer neke stvari ne znam ni ja, ali otišla je miljama daleko u odnosu na sve do sada", napisao je Vesić u uvodu. Za njega je Bijelo dugme "najveće od svega u što je bio upetljan u svom životu".
"Bilo je prirodno da se pojave Elvis Presley u SAD-u ili Beatlesi u Engleskoj, ali nije bilo prirodno da se pojavi Bijelo dugme u Jugoslaviji. Zato je meni Bebek važniji od Presleya. Između Brege i Lennona opredijelit ću se za Bregu i dokazivati to na svakom koraku", piše Vesić.
Vesićeva knjiga donosi i detalje o Bregovićevu podrijetlu. "Goran je dijete iz miješanog braka. Otac Franjo je Hrvat iz sela Sveti Petar Čvrstec kod Križevaca, majka Borka je Srpkinja, Hercegovka-kolonistica iz okoline Virovitice", piše autor. Franjo je svirao violinu i volio alkohol, zbog čega se Borka razvela. Franjo i mlađi sin Predrag otišli su živjeti u drugom stanu, a Borka je ostala s Goranom.
Borka je, zanimljivo, željela da Goran završi u sastavu Pro arte, a ne u Kodeksima. Bebek se sjeća da mu je govorila: "Željko, sine, volim što je Goran s tobom, ali još više bih voljela da je s njima."
Ključan događaj zbio se kada je Željko Bebek završio u Kodeksima. Nije htio pjevati, već je želio svirati i zaraditi u grupi koja ima dobar repertoar stranih hitova. Kodeksi su promijenili 25 basista prije nego što je Bebek u Domu socijalističkog saveza u Kovačima vidio grupu Beštije i zapazio "zgodnog basista" s lokotom na šlicu. Bio je to Goran Bregović, četiri i pol godine mlađi od Bebeka.
"On će biti prvi u nizu djece vojnih lica koja će napraviti najblistavije karijere jugoslavenskog rocka. Za njima su poslije došli Bora Đorđević, Džoni Štulić, Bajaga i Milan Mladenović. Možemo im dodati i Zdravka Čolića mada je on sin policajca", piše Vesić.
Kada su Kodeksi svirali u Italiji, vlasnik kluba bio je i vlasnik pizzerije pa su spavali u njegovoj kući i hranili se u njegovom restoranu. Milić Vukašinović nametao je novu filozofiju svirke i htio da postanu rock'n'roll bend. Usred plesnjaka promijenili su ritam i dobili otkaz. Bebek se vratio u Sarajevo bez prebijene pare, a trojka je nastavila u Italiji i završila kod mafijaša na litici koji im je rekao: "Hoću da svirate tako tiho da se čuju samo more i vi."
Nakon te epizode Bregović se vratio studiju filozofije. "Bio sam te godine u dilemi da li da idem na Istok. Htio sam da odem u Indiju", sjećao se Bregović, no ipak nije otputovao, nego je davao ispit za ispitom i bio primljen u Partiju.
Kad je došlo vrijeme za ponovno okupljanje, Bregović je htio pjevača agresivnoga glasa. Poslao je Bebeku nepotpisani telegram da dođe pred zgradu Radio Sarajeva. "Što je bilo, bilo je. Hajde da radimo nešto", rekao je Brega. "Kada?", pitao je Bebek. "Odmah", nasmijao se Brega. Bebek je uskoro otišao u JNA, a Brega je obećao da će ga čekati.
Kad je bio na dopustu, Bebek je otpjevao nekoliko pjesama: "Kad bih bio bijelo dugme", "U subotu mala", "Na vrh brda vrba mrda" i "Hop cup". Ismet Arnautalić Nuno pogrešno je rasporedio pjesme na singlici, što je dovelo do prekida suradnje. Doček Nove godine 1974. u Skenderiji bio je trenutak preokreta: "otišli su tamo kao Jutro, vratili se kao Bijelo dugme. Nitko se ne sjeća tko je bio kum, ali sumnja ostaje na Draganu S. Stefanoviću", piše Vesić.
Kad su snimili singlicu "Top" i "Ove ću noći naći blues", urednik Diskotona Slobodan Vujović odbio ih je rekavši da su kapaciteti popunjeni. "Tada ćemo možda već biti zvijezde, pa ne vjerujem da ćemo navratiti", odbrusio je Bregović. Duško Trifunović savjetovao mu je: "Nitko nije prorok u svojoj kući. Idi iz Sarajeva. Ovdje si opasan po njihove ženske." Tako je počela suradnja sa zagrebačkim Jugotonom.
Omot singlice napravio je Ivan Ivezić jer Dragan S. Stefanović nije poslao rješenje. "Usprkos nepodnošljivom srednjem dijelu, u moru ustajalih šlagerskih emocija tog vremena poklič 'Topom ću te gađat' moja mala' zazvučao je kao diverzija", piše Vesić. Singlica je ostala na svega 30 tisuća prodanih kopija, a autor spominje i "očajan omot Ivana Ivezića".
Prvi album "Kad bi' bio bijelo dugme" počeo se prodavati 18. studenoga 1974., a prva prava turneja krenula je 4. travnja 1975. u Beogradu. Za koncert su svirali za po pet stotina dinara.
Vlado Pravdić bio je jedini s formalnim glazbenim obrazovanjem, vozačkom dozvolom i telefonom, pa je vodio blagajnu. Jedne subote u Zenici odlučili su ga izbaciti, opkolili su ga i upitali: "Je l' ti sviraš s nama?" A on je zbunjeno odgovorio: "Pa... sviram." "E, ne sviraš više!", rekli su mu i zauvijek vratili Zorana Redžića u bend.
Jedne večeri u Zenici zaradili su prvi ozbiljan novac. Bebek je konačno došao na svoje i govorio kako se od muzike može živjeti.
Snimanje albuma "Šta bi dao da si na mom mjestu" trajalo je od 8. do 23. studenoga 1975. u londonskom Air Recording Studios.
Kritičar Veselko Tenžera zapisao je: "Pojava rock grupe Bijelo dugme imala je u našoj kulturi učinak elementarne nepogode."
