Karizma koja je ujedinila Hrvatsku: Priča o Stjepanu Radiću
Na današnji dan 1928. godine preminuo je Stjepan Radić, vođa hrvatskog otpora srpskoj hegemoniji čija je borba za federalnu Jugoslaviju završila tragično, ali je njegov lik postao legenda.
Na današnji dan 1928. godine preminuo je Stjepan Radić, vođa hrvatskog otpora srpskoj hegemoniji čija je borba za federalnu Jugoslaviju završila tragično, ali je njegov lik postao legenda.
Prošlo je točno 98 godina otkako je Hrvatska izgubila jednog od svojih najutjecajnijih političkih sinova. Stjepan Radić, rođen 1871. godine u siromašnoj seljačkoj obitelji nedaleko od Siska, preminuo je 8. kolovoza 1928. od posljedica atentata koji je potresao tadašnju Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca i nepovratno zatrovao odnose između dvaju naroda.
Radić je bio mnogo više od običnog političara. Njegova osebujna retorika i karizma, za kojom bi danas posegnuli mnogi, iznjedrile su masovni pokret koji je ujedinio hrvatsko seljaštvo i gradove u otporu centralističkoj politici Beograda. Bio je, kako ga povijest pamti, jedna od najpoznatijih političkih figura na Balkanu u 20. stoljeću.
Njegov politički put nije započeo u fotelji, već na ulici. Kao student prava u Austro-Ugarskoj, zajedno s bratom Antunom, otvoreno se suprotstavio vlasti bana Khuena Hedervaryja. Njihov bunt kulminirao je paljenjem mađarske zastave na glavnom trgu, činom koji ih je stajao slobode i mjesta na sveučilištu. Školovanje su nastavili u Pragu i Parizu, da bi 1904. godine osnovali Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS).
Stranka je svoj temelj pronašla u borbi za prava seljaka, što je u tadašnjoj pretežito ruralnoj Hrvatskoj naišlo na golem odjek. Ta popularnost postala je ključna nakon raspada Austro-Ugarske, kada se Radić našao pred novom borbom, ovaj put protiv srpskog centralizma. Njegovo poznato upozorenje, "Ne srljajte kao guske u maglu", odnosilo se upravo na opasnost ulaska u državnu zajednicu s Kraljevinom Srbijom bez jasnih jamstava ravnopravnosti.
Prva Jugoslavija bila je obilježena nastojanjima srpske kraljevske obitelji da svu moć centralizira u Beogradu. No, Hrvati su, nakon stotinu godina mađarskog nacionalizma, izgradili snažnu svijest o vlastitom identitetu. Radić je postao utjelovljenje tog otpora, zalažući se za federaciju ravnopravnih naroda.
Njegova borba nije bila usamljena. Na izborima 1920. godine, Hrvatska seljačka stranka (kako se tada zvala) osvojila je gotovo 60% glasova. Cijela Hrvatska stala je iza njega. Dodatnu snagu pokretu dao je savez sa Svetozarom Pribićevićem, vođom prečanskih Srba koji su također bili nezadovoljni zapostavljenošću od strane matične Srbije i politike Nikole Pašića.
Gotovo desetljeće političkih napetosti dosegnulo je vrhunac u lipnju 1928. godine. Tijekom zasjedanja Narodne skupštine u Beogradu, zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić izvadio je revolver i zapucao na članove Hrvatske seljačke stranke. Stjepan Radić i Pavle Radić teško su ranjeni.
Vijest o atentatu izazvala je val bijesa u Hrvatskoj. Ideja o jugoslavenskom jedinstvu teško je narušena, a animozitet koji je tada započeo obilježit će događaje koji su vodili prema Drugom svjetskom ratu. Stjepan Radić podlegao je ranama 8. kolovoza 1928., ali je njegova smrt trenutno stvorila legendu koja nadahnjuje i danas.
