Gradska vijećnica Viktorija Knežević upozorava da su velika suđenja često samo predstava za javnost, a prava borba počinje tek kad odgovaraju policajci, političari i drugi insajderi.
Gradska vijećnica Viktorija Knežević objavila je 3. kolovoza 2026. oštro priopćenje u kojem propituje stvarnu učinkovitost borbe protiv organiziranog kriminala u Hrvatskoj. U njemu upozorava da akcije koje završavaju privođenjem isključivo prepoznatljivih kriminalaca, bez procesuiranja ljudi iz sustava koji su im omogućili djelovanje, nisu ništa drugo nego predstava za javnost.
"Kada gledamo veliko suđenje za organizirani kriminal, a na optuženičkoj klupi sjede samo oni koje svi odmah prepoznajemo kao kriminalce, dok među njima nema nikoga tko im je iz policije, sigurnosnog sustava, pravosuđa ili politike omogućavao da godinama djeluju, nemojmo prerano pljeskati", poručila je Knežević. "Možda su pokupljeni samo pijuni kako bi se pokazalo da država nešto radi."
Pozivajući se na riječi svog profesora kaznenog prava, Knežević je objasnila temeljnu logiku: dvoje ljudi može opljačkati kiosk bez ičijeg znanja, ali dvadeset ljudi ne može godinama prati milijune, kupovati nekretnine, osnivati tvrtke i dobivati dozvole, a da nitko u sustavu ništa ne primijeti.
"Netko dojavi. Netko zažmiri. Netko ne provjeri. Netko predmet spremi u ladicu. Netko zauzvrat dobije uslugu, posao ili novac", nabrojila je. "Organizirani kriminal nije samo skupina kriminalaca. Njegova je snaga upravo u vezama koje uspije uspostaviti s legalnim poslovima i institucijama."
Knežević ističe da izostanak stvarnog progona organiziranog kriminala redovito prate dvije pojave. Prva je "gotovo groteskna strogoća" državnog aparata prema običnim građanima. Za pogrešan papir, mali dug ili prometni prekršaj država pokazuje svu svoju snagu kroz kazne, inspekcije i privođenja.
"Prema ljudima koji okreću milijune, koriste tuđa imena i znaju koga treba nazvati, sve odjednom postaje složeno, osjetljivo i sporo", upozorila je. Običan čovjek je, kako kaže, najlakša meta jer nema veze, novca ni kome telefonirati. "Na slabima se državna strogoća trenira bez ikakva rizika. Tako se proizvode statistike, dojam da institucije rade i strah građana od državnog aparata."
Nasuprot tome, ozbiljan kriminalac često se ne boji zakona, već samo mogućnosti da izgubi pravog čovjeka u sustavu koji ga štiti.
Druga pojava koju Knežević kritizira je političko korištenje borbe protiv kriminala. U klijentelističkim sustavima, tvrdi, političari koji su godinama upravljali institucijama često sebe predstavljaju kao najveće borce protiv kriminala, a u ekstremnijoj verziji i kao njegove najveće žrtve.
"Tako dobivaju aureolu hrabrosti, a pitanje njihove odgovornosti zamjenjuje se pričom o osobnoj ugroženosti i junaštvu", rekla je. Umjesto da se ispituje kako je kriminalna mreža nastala i zašto je institucije nisu zaustavile, javnosti se nudi predstava o hrabrom političaru koji se sam suprotstavlja opasnim silama.
"Zato političku viktimizaciju ne treba automatski prihvaćati kao dokaz nečije nevinosti, hrabrosti ili uspješne borbe protiv kriminala. Pravo pitanje glasi: što ste vi i institucije kojima upravljate radili dok je taj kriminal rastao?"
Knežević naglašava da organizirani kriminal nije razbijen kada se pred kamerama privede nekoliko izvršitelja ili formalnih vlasnika. "Razbijen je kada mu se oduzmu novac i imovina, presijeku veze s legalnim poslovima i procesuiraju oni koji su ga iz sustava štitili, upozoravali ili mu držali vrata otvorenima."
Bez toga, zaključuje, možda je pala jedna ekipa, ali sustav je ostao i sutra može nastaviti s nekom drugom. "Država nije snažna kada može kazniti običnog čovjeka. To može svaka država. Snažna je kada zakon jednako vrijedi za čovjeka koji ne poznaje nikoga i za čovjeka koji poznaje svakoga. Sve drugo nije stvarna borba protiv organiziranog kriminala. To je demonstracija sile prema slabima i predstava nemoći pred moćnima."
