Kolektivni raspad u 95. minuti: Zašto je García odgovoran
Analiza primljenog gola protiv Istre otkriva da problem nije samo u lošim stoperima, već u sustavu, koncentraciji i nedostatku osnovnog nagona za preživljavanjem cijele momčadi.
Analiza primljenog gola protiv Istre otkriva da problem nije samo u lošim stoperima, već u sustavu, koncentraciji i nedostatku osnovnog nagona za preživljavanjem cijele momčadi.
Igrala se 95. minuta utakmice na Poljudu kada je Istra izvela akciju koja je savršeno ogolila sve probleme Hajduka. Mohamed Nasraoui je na svojoj polovici primio loptu i bez ikakvog pritiska krenuo prema naprijed. Nitko mu nije prišao, nije morao ubrzati ni riskirati. On je podigao glavu i bez uzbuđenja dodao loptu Emilu Frederiksenu na desnoj strani terena. Ni njega nitko nije napao.
Frederiksen je imao dovoljno vremena da se namjesti i doda Dukanu Ahmetiju na dvadesetak metara od gola. Ahmeti je loptu loše primio, ali je i dalje bio potpuno sam. Smirio ju je i trećim dodirom poslao prema Hamzi Jaganjcu u kaznenom prostoru. Jaganjac je loptu primio leđima okrenut golu, okrenuo se i vratio je Ahmetiju, koji je u međuvremenu utrčao i ostao potpuno nečuvan na pet metara od vrata.
Logično je prstom uprijeti u Darija Marešića. Profesionalni stoper koji nije svjestan da mu je suparnički igrač ušao iza leđa i stoji na sedam metara, gledajući kako se Jaganjac i Alec Van Hoorenbeeck bore za loptu, napravio je fatalnu pogrešku. Međutim, cijela akcija Istre obilježena je nizom situacija u kojima Hajdukovi igrači jednostavno nisu reagirali.
Gdje su bili Marko Livaja i Dalisson, koji su ušli u drugom poluvremenu i igrali u prednjoj zoni formacije 4-4-2, dok je Nasraoui imao sve vrijeme svijeta za pokretanje napada? Gdje su Šimun Hrgović i Dario Melnjak dok je Frederiksen s tri dodira na boku razvlačio obranu? Kako je Adrion Pajaziti dopustio Ahmetiju da tri puta dira loptu u najopasnijoj zoni terena? U kaznenom prostoru bilo je šestorica Hajdukovih igrača, a nitko od njih nije uspio oduzeti loptu.
Istra je povezala četiri jednostavna dodavanja kroz ključne zone i sa svoje polovice došla do stopostotne prilike u zadnjoj minuti. Hajduk se nije urušio zbog Istrine brzine, individualne vještine ili genijalne taktičke akcije. Urušio se jer nitko nije preuzeo odgovornost da zaustavi napad. Umor može objasniti grešku pojedinca, ali ne i ravnodušnost s kojom je cijela momčad gledala kako lopta putuje od jednog do drugog igrača Istre.
Nije ovo prvi put ove sezone da se Hajduk brani kao skupina građana, a ne kao organizirana momčad. U 95. minuti svi su igrači bili na svojoj polovici, ali nije postojao osnovni nagon za preživljavanjem: pritisak na loptu, zatvaranje linija dodavanja, praćenje utrčavanja ili barem maksimalni ulazak u vlastiti duel. Hajduk nije učinio ništa od toga.
Problem je još veći jer je klub u posljednja dva prijelazna roka sustavno ulagao upravo u zadnju liniju. Prošle sezone na odštete je potrošeno milijun i pol eura, i sav taj novac otišao je na obrambene igrače. Ivica Ivušić koštao je 800.000 eura, Ron Raçi 300.000, a Dario Marešić i Fran Karačić po 200.000 eura. Raçi sjedi na klupi, Ivušić i Karačić nisu u planu, a Marešić ostavlja Ahmetija samog na pet metara.
Tijekom ovog ljeta došli su i Alec Van Hoorenbeeck te Mathieu Acapandié, što pokazuje da obrana nije dio momčadi koji je sportski sektor zanemario. Upravo obrnuto, to je linija u koju je uloženo najviše stvarnog novca, a Ahmeti je ipak ostao potpuno sam. Novac ne kupuje dobru obranu jer obrana nije zbroj vratara, stopera i bekova, ona je način na koji se cijela momčad ponaša bez lopte.
Kad se sve obrambene pogreške dogode u razmaku od nekoliko sekundi, problem više nije samo individualan. To je stvar sustava, navika, fokusa i trenerskog pristupa. Hajduk se raspadao u protekle tri ili četiri sezone, što nije samo problem Gonzala Garcíje, ali on mora dokazati da može biti rješenje. Čvrstoća momčadi također ovisi o treneru.
U 95. minuti igrač često nema ni snage ni vremena za kompliciranu odluku. Ostaje mu samo ono što je momčad uvježbala i ono što mu je trener uspio prenijeti kao standard ponašanja. Dok god Hajduk u sudačkoj nadoknadi izgleda kao da čeka kraj po inerciji, umjesto da pokaže karakter i izbori pobjedu, primljeni golovi u zadnjim minutama neće biti slučajnost, bit će jasan indikator da je momčad ispuhana i ravnodušna.
Publika je prije utakmice zviždala Garcíji, a atmosfera na poluvremenu bila je napeta. Pobjeda protiv Istre nije bila samo pitanje tablice, već prilika da momčad uhvati zrak i smanji pritisak. Kad takvu pobjedu imaš u rukama, posljednja akcija mora se braniti kao da o njoj ovisi cijela sezona. Hajduk to nije napravio i upravo je to Garcíjin najveći problem.
