Nela Eržišnik: Smijeh kao bijeg, a vjera u Tuđmanovu Hrvatsku

Uoči godišnjice smrti, hrvatska javnost prisjeća se Nele Eržišnik, komičarke koju su generacije zavoljele kroz likove Tetke Ikače i Marice Hrdalo. Preminula je u kolovozu 2007. godine, a pokopana je na groblju u Voloskom pokraj Opatije. Njezini memoari "Moja tri života", objavljeni u izdanju Naklade Pavičić, otkrivaju oštru promatračicu društva koja se nije libila progovoriti o političkim temama.

Rođena je kao Nevenka Maras u lipnju 1922. godine u Banjoj Luci, u obitelji Matilde i Ivana Marasa. Nakon gimnazije radila je kao službenica na pošti, da bi poslije rata završila studij glume na Zemaljskoj glumačkoj školi u Zagrebu. Tijekom studija, povremeno je igrala u zagrebačkom HNK, a nakon toga je otišla u kazalište čiji je osnivač Branko Gavella.

Od kazališnih dasaka do radijskih skečeva

Glumila je u predstavama "Lizistrata", "Dundo Maroje" i "Stolice", no posebno je ostala zapamćena po ulozi u "Gospođi ministarki" prema drami Branislava Nušića. Ta je predstava skinuta s repertoara iako je bila rasprodana, jer je Nela "svojim nedopustivim improvizacijama iznakazila savršenoga Nušića, srpski jezik i kulturu". Zbog tih je prozivki angažirala odvjetnika i dobila sudski spor, ali po onoj "operacija uspjela, pacijent umro", jer je predstava ipak ukinuta.

Prisjetila se i anegdote s predstave "Kralj Betajnove" Ivana Cankara, kada je netko od učenika u publici glasno pustio vjetar. Glavni glumac Emil Kutijaro tada je uzviknuo: "Svinje jedne! Prasci! Zar ste u kazalište prditi došli, sram vas bilo!" Predstava je prekinuta, a učenici su veselo izašli puštajući usput vjetrove. U Borbi je ubrzo izašla kritika koja je oplela po Kutijaru jer je Titovu omladinu nazvao svinjama. "Bila je to prdstava, ne predstava", našalila se Nela (igra riječi iz izvora).

Nastupala je i u filmovima "Svoga tela gospodar", "Sinji galeb" i "Koncert", no najveću popularnost donijela joj je uloga Marice Hrdalo, lik razvijen u humorističnim emisijama na Radio Zagrebu. Skečeve je pisala sama.

Povjerenje u publiku i ljubav prema smijehu

U memoarima je opisala neobičan odnos s publikom: "Nasmijavala sam kao estradna komičarka publiku, one male ljude koji su baš zato i došli da pobjegnu od nečega što ih je mučilo i tištilo, da im makar zakratko, uveselim život. Često sam se i sama smijala s njima, ali vrlo je teško opisati i objasniti da se ja, zadužena za smijeh onih koji su taj smijeh unaprijed platili, smijem čak više od njih, kao da sam ja platila sama sebi. Jednostavno bi se za vrijeme nekog moga nastupa, događalo u atmosferi nešto za što ja ne mogu reći da sam to ja umjetno stvarala, ali sam se poistovjetila s onim stotinama ili tisućama potreba i želja za smijehom, i to je bilo ono nevjerojatno."

Politički angažman kroz humor

Njezini su nastupi bili protkani hrvatskim "ne baš jako otvorenim nacionalnim nabojem", ali s porukama koje je razumio tko je htio, pogotovo u vrijeme Hrvatskog proljeća. O oprezu u komunističkoj Jugoslaviji zapisala je: "Pričajući šale i dovodeći tu moju publiku do urnebesna smijeha, ipak sam morala dobro paziti da mi se ne omakne nešto što bi povrijedilo Srbe, Muslimane, Crnogorce ili... ili, bolje reći one koji su u njihovo ime odlučivali. Samo se Slovenci nikada nisu uvrijedili. Ali zato smo imali na raspolaganju sav golemi kapitalistički svijet kojem smo se mogli izrugivati koliko smo htjeli i kako smo htjeli."

O nastanku druge Jugoslavije 1945. godine pisala je bez zadrške: "Te 1945. pred mojim je očima nastajala, rasla i trajala druga Jugoslavija. Nisam znala da ću proživjeti četrdeset i pet godina u toj balkanski obojenoj, versajskoj tvorevini sa znakom crvene petokrake, a čiji je vođa i predsjednik samozvani maršal Tito, sve uz komunističku ideologiju ubrzo našao i zajednički jezik s Amerikom, kad ga je izgubio s Rusima, dobivao velike zajmove i uspijevao tako svojih šest republika i narode različitih vjera, običaja, jezika i kulture, držati na okupu, ili bolje reći na uzdi, u jednoj državi."

Vjera u novu Hrvatsku

Osvrnuvši se na stvaranje samostalne Hrvatske, napisala je: "Nova Hrvatska zaista se podigla iz pepela kao Feniks, i to iz pepela sagorene prve NDH, ali još i više iz pepela sagorenog komunizma i komunističke Jugoslavije. Izgorjela je Jugovina kao sila, sagorjela kao potreba, nestala do pepela kao prisutnost i teška mora."

Svoju viziju Tuđmanove Hrvatske opisala je riječima: "Ja sam Tuđmanovu Hrvatsku, demokratsku, pravu, milom i silom samostalnu Lijepu našu, doživljavala ne kao nastavak one prve i nesretne NDH, nego one davne Hrvatske kralja Tomislava, jer je moj san o sreći hrvatskoga naroda počivao samo, na posvemašnjoj hrvatskoj slobodi."

No, s tugom je zaključila da su se nakon smrti dr. Franje Tuđmana "malo pomalo ponovno, nekim čudom, samo njima svojstvenim načinom" komunisti opet pojavili na čelu "ratom razrušene, osakaćene i na sve načine ponižene Hrvatske". "Možda, točnije, da oni nikada nisu nestali!", dodala je.