Prof. dr. sc. Zdravka Poljaković Skurić, Žena godine 2024., progovorila je o odrastanju u liječničkoj obitelji, strasti prema konjima, terapijskom jahanju i kampanji koja je promijenila statistiku moždanog udara u Hrvatskoj.
U širem središtu Zagreba, na rubu Maksimirske šume, smjestio se Konjički klub Hiperion Zagreb. Njegovim prostorom dominira štala stara oko 150 godina, a među osnivačima kluba prije 37 godina bila je i tada mlada liječnica, a danas ugledna profesorica dr. sc. Zdravka Poljaković Skurić (62). Specijalistica neurologije i subspecijalistica intenzivne medicine, pročelnica Zavoda za intenzivnu neurologiju i cerebrovaskularne bolesti KBC-a Zagreb te predsjednica Hrvatskog neurološkog društva Hrvatskog liječničkog zbora, u razgovoru za Gloriju otkrila je kako je ljubav prema konjima postala njezin životni poziv i plemenita misija.
Iako ju je život stjecajem okolnosti neko vrijeme udaljio od Hiperiona, posljednjih deset godina ponovno je ondje, zahvaljujući supružnicima Pascalu Renardu i glavnoj trenerici Mirjani Renard. U klubu je okružena svojim prekrasnim konjima: bijelom kobilom Fyom i ljepotanom francuskog imena Vertige d'Amour.
Opisujući svoje ljubimce, neurologinja ne skriva oduševljenje. Za Fyju kaže da je "jedno zanimljivo biće, pravo ćudljivo žensko stvorenje s ogromnim srcem kada se radi o preponama - ne postoji skok koji ona nije željela ili mogla izvesti, ali s isto tako ogromnim karakterom". Danas je Fya u sportskoj mirovini, a Zdravka u sportskom jahanju jaše Vertige d'Amour, konja francuskog uzgoja koji je s prvim vlasnikom skakao i velike međunarodne utakmice. "Uz to je vrlo senzibilan i malo osjetljiviji od Fyice, prava nježna duša od 500 kilograma mišića", dodaje.
Unatoč brojnim obavezama u bolnici, za svoju strast pronalazi vrijeme tri do četiri puta tjedno. Priznaje da je financijski zahtjevno imati konja, ali bezuvjetna ljubav koju pruža ne može se ničim platiti. I danas se natječe u preponskom jahanju u Italiji i Sloveniji, no tvrdi da se jahanje nikad ne može u potpunosti naučiti.
Ljubav prema konjima rodila se u ranom djetinjstvu. "No, prvi put sam sjela na konja s valjda pet ili šest godina. Naravno, bio je to poni i vodili su me roditelji, točnije tata, kojem je taj konjić stao na nogu, što je za njega bio grozan šok. A ja sam, sjećam se, pomislila: 'Bože, kako si osjetljiv'", prepričava Zdravka. S deset godina svima je govorila da zna jahati, a prvog konja dobila je s 19 godina. S njega je prvi put pala nakon osam godina jahanja, ali nije ni pomislila odustati. Do njegove 27. godine odlazili su na višesatne izlete u prirodu.
Ta strast prerasla je u plemeniti cilj. Prije pet godina osnovana je udruga Hiperion Eos, posvećena terapijskom jahanju. Zdravka je ideju nosila još od studentskih dana, a sada je spojila ljubav prema konjima i neurologiju. "Konj je beskompromisan, nije proračunat i jasno pokazuje što voli ili ne voli, reagira spontano na sve i svakoga oko sebe", objašnjava. Aktivnosti na konju poboljšavaju ravnotežu, tonus mišića, rad zglobova, fine motoričke vještine, mobilnost, cirkulaciju i disanje, a posebno utječu na propriocepciju i koordinaciju.
Posebno ističe važnost neurorehabilitacije za djecu s posebnim potrebama. "Posebno treba istaknuti ovaj oblik neurorehabilitacije za djecu s posebnim potrebama - onu koja boluju od cerebralne paralize, kao i za djecu s poremećajima iz autističnog spektra, gdje ovaj vid terapije pokazuje najbolje rezultate te postaje sve traženiji u sklopu rehabilitacijskih procesa", naglašava.
Zdravka je odrasla na zagrebačkoj Šalati, gdje i danas živi. Njezina majka Maja bila je ugledna pedijatrica, a otac Zdravko glasoviti neurolog koji je među prvima u Hrvatskoj govorio o ulozi Andola u prevenciji moždanog udara. Iako joj ništa nisu nametali, medicina je bila stalna tema u kući. "Moja je mama htjela da budem nešto sasvim drugo, zato sam zapravo i išla u jezičnu gimnaziju, gdje posljednje dvije godine nisam niti imala fiziku, kemiju i biologiju - predmete koji su bili na prijamnom ispitu na medicini", prisjeća se. Odluka o medicini pala je na zadnjoj godini srednje škole, jer su roditelji kod kuće neprestano prepričavali medicinska iskustva dana.
Od roditelja je naučila i najvažniju životnu lekciju. "Pokazali su mi i da je lijepo biti dobar. Znam da zvuči kao floskula, ali eto, mene su moji roditelji naučili kako da budem sretna u životu", govori. Uz to, obitelj je bila i glazbeno nadarena. Njezina teta Janka Šanjek bila je poznata pijanistica, a i majka je svirala klavir. Zdravka je i sama svirala, a iako danas ne stiže, planira se u mirovini ponovno prisjetiti nota i kompozicija. "Zato čuvam obiteljski klavir za te dane. I veselim im se", otkriva.
Njezin profesionalni put nije bio lagan. Godinu dana bila je bez posla, a razmišljala je i o odustajanju od neurologije. Otišla je u Englesku gdje je sudjelovala u kliničkim istraživanjima iz neurologije, a nakon osam mjeseci stigao je poziv iz Zagreba. Ključnu ulogu u njezinoj karijeri imala je profesorica dr. sc. Sanja Hajnšek, tadašnja šefica i kasnije velika prijateljica. "Ona mi je bila poticaj, prijateljica i prava šefica, osoba velikog autoriteta, ali zahvaljujući svom znanju i karakteru, a ne položaju", zahvalna je Zdravka.
U braku je 25 godina sa suprugom kojeg opisuje kao samozatajnu osobu čvrstih životnih stavova, emotivnu i sklonu kompromisima. "Za mene je najbolja i najvažnija osoba koju sam u životu upoznala", kaže. Osim obitelji i konja, Zdravka obožava čitanje, a svojedobno je tri mjeseca boravila u Australiji, kamo bi se voljela vratiti. Voli i Italiju, a obožava Pariz. U spomenar upisuje i jedrenja s gospodinom Mladenom Šutejem, na destinacijama poput Kariba, Bahama, Polinezije i Kube. "To su bila jedrenja s manjim društvom po popularnim destinacijama... na manje poznatim otocima, u usamljenim uvalama. Povremeno je to fizički bilo naporno, ali nezaboravno", prisjeća se.
Kao pročelnica Katedre za neurologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu, Zdravka je važan kotačić javnozdravstvene inicijative Dan crvenih haljina. Ideju za kampanju posvećenu prevenciji moždanog udara kod žena donijela je neurologinja prof. dr. sc. Arijana Lovrenčić Huzjan, a Zdravki je s njom došla prije gotovo devet godina. Kampanja je okupila zdravstvene djelatnike, učenike, umirovljenike, sportaše i žene koje su preboljele moždani udar. "Prema dostupnim podacima, u posljednje tri godine značajno je smanjena stopa smrtnosti od moždanog udara među ženama u Hrvatskoj. Naravno da ne mislimo da je to posljedica isključivo naše akcije, ali vjerujemo da je ona važna kap u moru koja može pridonijeti poboljšanju hrvatske statistike prevencije i zbrinjavanja moždanog udara kod žena", ističe.
Na pitanje o tajni sreće, Zdravka odgovara da ne postoji jedinstven recept za sve. "Ovo je teško pitanje. Jer ljudi su jako različiti i ne postoji jedinstven recept za sve. No, mislim da treba prihvatiti da zdravlje dolazi 'iz glave', odnosno iz zadovoljstva samim sobom i svojim životom", objašnjava. Dodaje da se kognitivne sposobnosti vježbaju učenjem i stjecanjem znanja, a mozak je nevjerojatan organ. "Ako si svaki dan nekoliko puta kažete: 'Ja sam sretan', vaši neuralni putevi 'uklesat' će tu tvrdnju i osjećat ćete sreću koju vam ništa neće moći pomutiti", poručuje. Naravno, priznaje da postoje tragične životne okolnosti, ali ako radimo dobro i vjerujemo u dobro, i ti će trenuci biti lakši za preživjeti.
