Odbačeni general bio je trn u peti državnom vrhu

Na današnji dan, 8. kolovoza 1995. godine, na cesti pokraj Gornjeg Viduševca dogodio se čin koji je označio stvarni kraj vojne operacije Oluja. Pukovnik Čedo Bulat, zapovjednik 21. kordunskog korpusa, prišao je hrvatskom generalu Petru Stipetiću i strojevim korakom podnio raport: "Gospodine generale, pukovnik Čedo Bulat, zapovjednik 21. kordunskog korpusa, predajem vam korpus i čestitam hrvatskoj vojsci na pobjedi."

Iako je ministar obrane Gojko Šušak dan ranije proglasio kraj Oluje, upravo je ova predaja posljednje velike pobunjeničke formacije, uz motel Brijuni, bila njezin pravi završetak. Stipetić je prethodno okružio neprijateljske snage i zaprijetio njihovim uništenjem, prisilivši ih na kapitulaciju. Zajedno s Bulatom, oružje je položilo pet tisuća vojnika, a predano je i 13 tenkova te 15 teških topova.

Susret starih znanaca na bojištu

Ono što ovu predaju čini posebnom jest činjenica da su Stipetić i Bulat nekoć bili kolege i prijatelji. Stipetić je Bulatu bio nadređen u 5. vojnoj oblasti JNA u Zagrebu, prije nego što su ih ratni vihori odveli na suprotne strane. "Nisam ga dugo vidio, pa nisam ni znao da je zapovjednik 21. kordunskog korpusa", prisjetio se Stipetić njihova susreta na cesti, gdje su se vozila zaustavila na 50-ak metara udaljenosti.

Nakon službenog dijela, uslijedio je kratak, ljudski razgovor. "Kako si?", upitao je Stipetić. "A, kako? Nikako", odgovorio mu je Bulat. Svjestan opasnosti, Stipetić je Bulatu ponudio civilno odijelo i siguran prijevoz do rodne kuće, upozorivši ga: "Čedo, može netko metak opaliti, pa nikad se ne zna. Na tom sektoru imam četiri brigade koje su držale crtu bojišnice i nitko ne može garantirati da od tih 10.000 vojnika jedan neće željeti presuditi po svom." Bulat je sve odbio, odlučivši ostati sa svojim ljudima u uniformi.

Fotografija ravna onoj s Iwo Jime

Prizor u kojem Bulat na haubi automobila potpisuje bezuvjetnu predaju, dok Stipetić stoji nad njim, ostao je zabilježen kao jedna od najznamenitijih ratnih fotografija. Predrag Fred Matić svojedobno je za Index.hr izjavio: "Tako nešto se, čini mi se, nije dogodilo od Drugog svjetskog rata. Nigdje, ni u jednom ratu. Ta fotografija gdje general Stipetić stoji, a Čedo Bulat mu na haubi automobila potpisuje kapitulaciju je slika ravna onoj podizanja zastave na Iwo Jimi."

Preuzeo zapovjedništvo i spasio situaciju

Stipetić se tog 8. kolovoza 1995. uopće nije trebao nalaziti na Baniji. Prvotni planovi slali su ga u Đakovo, da spriječi mogući prodor iz okupiranog Podunavlja. Operacije na tom području bile su povjerene generalu Ivanu Basarcu, koji je samovoljno promijenio planove, frontalno krenuvši na Petrinju i forsiravši Kupu. To je rezultiralo velikim gubicima i zastojem četiriju hrvatskih brigada, a prijetio je i protunapad neprijatelja.

Predsjednik Franjo Tuđman hitno je poslao Stipetića da preuzme zapovjedništvo i smijeni Basarca. Prema svjedočenju Mate Laušića, Stipetić je u Sisak stigao u pratnji voda Vojne policije i dva oklopna vozila, očekujući otpor. No, svojim je mirnim nastupom uvjerio Basarca na mirnu primopredaju, ostavivši mu čak i zapovjednički ured.

Politička nepodobnost "ničijeg igrača"

Unatoč neupitnom doprinosu, Stipetić je nakon rata ostao na marginama. Njegova najveća "greška", bila je ta što nije želio biti ničiji igrač. Poput Ante Gotovine, odbio je članstvo u Generalskom zboru, smatrajući da je ratni posao završen i da pretjerano isticanje domoljubne retorike stvara kontraefekt. Zauzimao je stav da bi se Oluja trebala slaviti svake pete godine, a ne kao godišnji spektakl, te mu nije bilo jasno zašto se proslava inzistira u Kninu, "gradu u kojem se nisu odvijale vojne operacije", a ne na mjestima poput Banije.

Njegova nepotkupljivost i kritički stavovi koštali su ga poziva na obljetnice, a konačni "klin u lijes" bila je vijest da se, neposredno prije smrti, uključio u Savjet za branitelje SDP-a. Iako je trebao koordinirati odnose između branitelja i te stranke, ta ga je odluka, prema Dnevno.hr, stavila na crnu listu "nepoželjnih" i "nepodobnih", uskrativši mu čak i minutu šutnje u Saboru.