Pet fraza koje roditelji govore, a djeci pojačavaju tjeskobu
Psihologinja Jaimie Bloch upozorava da uobičajene utješne riječi često imaju suprotan učinak, dok stručnjaci savjetuju kako otvorenim pitanjima potaknuti dijete da se doista povjeri.
Psihologinja Jaimie Bloch upozorava da uobičajene utješne riječi često imaju suprotan učinak, dok stručnjaci savjetuju kako otvorenim pitanjima potaknuti dijete da se doista povjeri.
Kada je dijete zabrinuto ili uplašeno, roditelji instinktivno pokušavaju što prije umiriti ga. No, neke naizgled bezazlene i dobronamjerne fraze mogu postići upravo suprotan učinak i pojačati djetetovu tjeskobu. Na to je upozorila psihologinja Jaimie Bloch, a njezine savjete prenio je Index.hr.
Bloch je izdvojila pet fraza koje roditelji često koriste u pokušaju da umire tjeskobno dijete, a koje zapravo šalju poruku da dijete ne bi trebalo osjećati ono što osjeća:
Umjesto umanjivanja straha ili zabrinutosti, psihologinja roditeljima savjetuje da priznaju djetetove osjećaje i pokažu mu da su uz njega dok strah ne prođe. Pritom ističe da smirena i podržavajuća prisutnost vrijedi više od pronalaženja savršene rečenice.
"Neke od najčešćih stvari koje govorimo tjeskobnoj djeci upravo su one koje će najvjerojatnije imati suprotan učinak. Promjena samo nekoliko fraza - imenovanje osjećaja umjesto njegova odbacivanja te pružanje podrške umjesto nuđenja rješenja - mijenja ono što djetetov mozak zapravo čuje", zaključila je Bloch.
Narodno.hr donosi savjete stručnjaka o tome kako roditelji mogu potaknuti otvoreniji razgovor s djecom. Problem, naime, nije u djeci, nego u načinu na koji im se obraćamo. "Kako je bilo u školi?" jedno je od najčešćih pitanja, a odgovor je gotovo uvijek isti - "Dobro."
Psiholozi objašnjavaju da zatvorena pitanja na koja se može odgovoriti s "da", "ne" ili jednom riječju rijetko vode pravom razgovoru. Umjesto toga preporučuju otvorena pitanja poput: "Što ti je danas bilo najzanimljivije?", "Je li te nešto nasmijalo?" ili "Što bi danas promijenio da možeš?". Ovakva pitanja daju djeci priliku da detaljnije podijele svoje emocije i doživljaje.
Jednako je važno odabrati pravi trenutak za razgovor. Nakon završetka nastave, mnogi mališani neće odmah pričati o svom danu, no tijekom vožnje autom, u šetnji ili pred spavanje, često su otvoreniji za razgovor. Djeca obično progovore kada ne osjećaju obvezu da moraju dati odgovor.
Roditeljima se preporučuje da ne prekidaju dijete čim započne s pričom. Pružanje savjeta ili traženje brzog rješenja može sugerirati da roditelj ne sluša s dovoljno pažnje. Ponekad je djetetu potrebno samo da ga netko sasluša i pokaže empatiju prije nego što ponudi odgovor ili prijedlog.
Stručnjaci napominju da nije svako povlačenje razlog za brigu. Ipak, ako dijete tijekom dužeg razdoblja izbjegava razgovor, čini se tužno, naglo mijenja ponašanje ili gubi interes za ranije omiljene aktivnosti, roditelji bi trebali povećati oprez i eventualno zatražiti stručnu podršku.
Odnos povjerenja između roditelja i djeteta ne nastaje kroz jedan veliki razgovor, već kroz svakodnevne male trenutke. Nekoliko minuta iskrene pažnje, bez mobitela i drugih distrakcija, često je vrijednije od dugih razgovora koji se dogode tek kad se pojavi problem.
