Psihologinja otkriva kako preživjeti sindrom praznog gnijezda
Odlazak djece iz doma prirodan je korak, ali mnoge roditelje uhvati nespremne. Gordana Buljan Flander objašnjava kako pronaći sebe, a zadržati bliskost.
Odlazak djece iz doma prirodan je korak, ali mnoge roditelje uhvati nespremne. Gordana Buljan Flander objašnjava kako pronaći sebe, a zadržati bliskost.
Kada djeca napuste obiteljski dom, to je uobičajen dio sazrijevanja, ali mnogi roditelji neočekivano osjete prazninu, tugu i nedostatak svrhe. Tijekom godina, njihov je život bio ispunjen skrbi, dužnostima i svakodnevnim rasporedom usredotočenim na djecu, a kada ta uloga iznenada postane drukčija, mnogi se preispituju o svom identitetu izvan roditeljstva. Psihologinja Gordana Buljan Flander upozorava da se o ovoj velikoj životnoj promjeni rijetko govori, iako je riječ o jednom od najvažnijih razvojnih izazova roditelja, prenosi Narod.hr.
Buljan Flander opisuje slučaj majke koja joj je došla na psihoterapiju s osjećajem praznine, bez volje za druženjem, koja je izgovorila rečenicu koju je stručnjakinja već čula od drugih roditelja: "Godinama sam mislila da jedva čekam malo mira, a sada, kada ga konačno imam, ne znam što ću sa sobom". Djeca su joj otišla na studij u drugi grad, a kuća je odjednom postala tiha i uredna.
Psihologinja ističe da stručnjaci roditelje pripremaju za polazak djeteta u vrtić, školu, pubertet i maturu, ali nitko ih ne priprema za trenutak kada dijete odraste i ode svojim putem. "Kada se to zaista dogodi, mnogi roditelji ostanu iznenađeni vlastitim osjećajima", navodi Buljan Flander.
U psihologiji se za ovo stanje koristi termin "sindrom praznog gnijezda", no Buljan Flander naglašava da se ne radi samo o praznoj kući, već o puno većoj promjeni. Mijenja se i identitet roditelja koji su godinama bili osobe koje organiziraju, podsjećaju, kuhaju, peru, voze, tješe, uče i rješavaju probleme.
Kada ta svakodnevica nestane, postavlja se pitanje: tko sam ja sada? Ukoliko je netko svoj identitet temeljio isključivo na djeci, njihov prirodni odlazak može biti shvaćen kao gubitak dijela sebe.
"Neki roditelji pokušavaju zadržati staru ulogu", upozorava psihologinja. Nazivaju više puta na dan, očekuju brze odgovore na poruke, pitaju što je odraslo dijete jelo, kamo ide i s kim provodi vrijeme. Obično iza toga ne stoji želja za upravljanjem, već tuga, čežnja i bojazan od gubitka povezanosti.
Ispod tog ponašanja krije se pitanje koje roditelji ne izgovaraju na glas: "Hoće li me i dalje trebati?" Buljan Flander objašnjava da odrasloj djeci roditelji i dalje trebaju, ali na drugačiji način, kao sigurna baza u koju se mogu vratiti kada im je teško.
Neki su roditelji toliko živjeli za djecu da su zaboravili vlastite interese, prijateljstva, hobije, a neki i partnerski odnos. Kada djeca odu, njihova se prirodna potreba za osamostaljivanjem može doživjeti kao odbacivanje ili čak izdaja, iako je riječ upravo o onome čemu su ih roditelji godinama učili.
"Roditelj koji živi vlastiti život ne udaljava se od svoje djece, već im daje vrlo važnu poruku...", ističe Buljan Flander, dodajući da ljubav ne znači odustati od sebe. Kada joj roditelji kažu "Ne želim im smetati", ona im odgovara da djeci najčešće ne smeta roditeljska ljubav, ali ih opterećuje osjećaj da su odgovorna za roditeljsku usamljenost ili sreću.
"Cilj roditeljstva nije da dijete zauvijek ostane uz nas", poručuje psihologinja. Svrha je odgojiti dijete koje će slijediti vlastiti put, a istovremeno znati da dom nije mjesto koje ga ograničava ili sputava, već mjesto gdje će uvijek biti primljeno s ljubavlju, nježnošću, potporom i toplinom.
