Tomislav Paškvalin, jedan od najboljih vaterpolista u povijesti bivše države, nakon blistave igračke karijere posvetio se dužnosničkim funkcijama i ostavio neizbrisiv trag u domaćem sportu.
Rođen u Zagrebu 29. kolovoza 1961. godine, Tomislav Paškvalin ime je koje i danas izaziva strahopoštovanje u vaterpolskim krugovima. Dvostruki olimpijski pobjednik, razorni ljevoruki napadač i sjajan obrambeni igrač, svoju je bogatu karijeru gradio na temeljima upornosti i fanatične predanosti sportu. Njegov put od betinskog Brodograditelja do svjetskih bazena i vodećih pozicija u hrvatskom sportu priča je o iznimnom talentu i još većoj radnoj etici.
Vaterpolo je upoznao u Betini na otoku Murteru, gdje mu je rođen otac i gdje je provodio ljeta. Prve sportske korake napravio je u momčadi Brodograditelja pod paskom trenera Saše Masneca i Joška Bračića. Iako je koketirao s košarkom, rukometom i nogometom, sudbina mu je bila na vodi. Po povratku s ljetovanja 1973. godine došao je na Savu i postao vaterpolist Mladosti, gdje će pod trenerskom palicom Duška Baždara izrasti u svjetsku klasu. Za prvu momčad trofejnog kluba igrao je od 1975. do 1988. godine.
Njegov reprezentativni put s bivšom Jugoslavijom obilježen je nizom medalja koje rijetko tko može ponoviti. Kruna svega su dvije zlatne olimpijske medalje, osvojene na Igrama u Los Angelesu 1984. i četiri godine kasnije u Seoulu 1988. godine. Svjetsko zlato dodao je u Madridu 1986., a trijumfirao je i na FINA kupu u Solunu 1987. godine. Na europskim prvenstvima okitio se srebrima u Sofiji 1985. i Strasbourgu 1987. godine. Mediteransko zlato osvojio je u Casablanci 1983., a srebro je uzeo već u kapici reprezentacije Hrvatske 1993. u Languedoc-Roussillonu. Na Univerzijadi je osvojio srebro u Kobeu 1985. i broncu u Zagrebu 1987. godine.
Posebno mjesto u njegovim sjećanjima zauzima finale Olimpijskih igara 1984. godine. Jugoslavija je gubila 5:2 od domaćina SAD-a, da bi na kraju ipak preokrenula i osvojila zlato. "To je jedna od onih utakmica koje se igraju jednom u karijeri. Ma kakvi, jednom u sto godina. Zlato je bilo u pitanju, igrali smo pred dvadeset tisuća ljudi. Postigao sam prvi zgoditak, Amerikanci su kao domaćini sastavili najjači sastav koji im je ikad prije i poslije igrao na Olimpijskim igrama. Da su oni osvojili zlato, vjerojatno bi se vaterpolo profesionalizirao u Americi. Izgubili su taj meč živaca, a vaterpolo im je ostao na sveučilišnoj razini do danas", prisjetio se Paškvalin za Dnevno.hr.
Nakon odlaska iz Mladosti 1988. godine, njegov talent prepoznali su i veliki europski klubovi. Od 1988. do 1990. igrao je za talijanski Pro Recco, a potom za Bresciu od 1990. do 1992. godine. Uslijedila je francuska epizoda u Nici od 1993. do 1994., gdje je osvojio prvenstvo 1993. i kup Francuske 1994. godine. Nakon toga se vratio u Bresciu gdje je igrao do 1996., da bi karijeru završio u zagrebačkom Medveščaku 1998. godine u dobi od 37 godina, nakon gotovo 20 godina profesionalnog ritma.
Diplomirani pravnik Tomislav Paškvalin nije dugo mirovao. Već 1997. godine postao je direktor Hrvatskog olimpijskog centra Bjelolasica, a tu dužnost obnašao je do 2008. godine. Od 2002. do 2009. bio je predsjednik Vaterpolskog kluba Medveščak, a od 2000. do 2004. član predsjedništva Mladosti. Bio je i član povjerenstva za kapitalne objekte u Gradu Zagrebu od 2006. do 2008. godine. Njegov angažman u sportu nastavio se kroz članstvo u Upravnom odboru Hrvatskog vaterpolskog saveza, dopredsjedništvo Hrvatskog kluba olimpijaca te mjesto ravnatelja Centra za istraživanje i razvoj sporta od 2010. godine. Kasnije je bio i član Nadzornog odbora HOO-a te predsjednik Kluba zagrebačkih olimpijaca.
Vaterpolo je ostao i obiteljska tradicija. Njegov sin Fran Paškvalin nastavio je očevim stopama i bio je vaterpolski reprezentativac Hrvatske, potvrđujući da sportski geni i ljubav prema ovom sportu u obitelji Paškvalin ne blijede.
